Talentirani liburnijski umjetnik Vedran Ružić / Foto Ira&John
Mnogo sam se puta preispitivao jesam li slikar ili glazbenik. Sretan sam... Volim raditi na sebi i time sam najzadovoljniji. Volim učiti u životu, a više od svega ne volim putanju navigacije iz knjiga već po svom nahođenju
Mladi liburnijski glazbenik i slikar Vedran Ružić prošlog se tjedna s dodjele Porina u Splitu kući vratio s nagradom za najbolji jazz album. Za talentiranog umjetnika ovo je priznanje veliki vjetar u leđa i poticaj za daljnji rad. Prvi Porin u karijeri Ružić je zaslužio za drugi album »Spiritual Market« inspiriran putovanjima Marka Pola. Nagrada kojoj se istinski veseli bila je odličan povod za razgovor o njegovom aktualnom materijalu, glazbenoj karijeri, slikarstvu i umjetnosti općenito te planovima za budućnost.
Album »Spiritual Market« bio je nominiran za Porin za najbolji album jazz glazbe, dok vam je pjesma »Navigare« s istog albuma donijela i nominaciju u kategoriji Najbolja skladba jazz glazbe. U konačnici ste osvojili nagradu za najbolji jazz album. Jeste li se nadali toj nagradi i što vam ona znači?
– I dalje me drži euforija oko Porina jer je ovo najveća nagrada koju sam u životu mogao dobiti. Takva je sreća kada ti glazbeni kolege prepoznaju rad i glasuju za tebe. Moram istaknuti da se ta nagrada prvi puta dodjeljivala u velikoj Spaladium Areni u glavnom programu i to je za jazz glazbu bila najveća nagrada. Kada je na pozornicu došao Vakula i pročitao mene kao dobitnika u itekako jakoj konkurenciji, bio sam izvan sebe od iznenađenja. U tom trenutku proglašenja osjetiš samo da se zatvorio krug za cjelokupni trud gotovo jednoipolgodišnjeg intenzivnog rada na projektu »Spiritual Market«. Mnogi su mi rekli da su pali sa stolica, a neki i da su od skoka s kauča prolili vino po sebi dok su pratili dodjelu na TV-u. Čestitam svim dobitnicima Porina kao i nominiranima jer je bilo zbilja jakih imena kao i noviteta na jazz sceni koje treba podržati. Za mene je ovo veliki vjetar u leđa i poticaj za daljnji rad kao i veliko priznanje od glazbene struke.
Sve za art!
Na albumu su uz vas na kontrabasu, sudjelovali i Adriano Bernobić (bubnjevi), Pavle Miljenović (gitara) i Mario Bočić (tenor sax)…
– Da, oni su moja jazz braća za koju sam odmah prepoznao da će se odlično uklopiti u zvuk skladbi. To su sve profesionalni glazbenici koji se za jazz daju i od njega žive. U skladbama je Adriano na bubnjevima otvarao prostor, dok je Pavle stvarao atmosferne zvukove putovanja, još povrh toga kada se kao gost uključio Mario na saksofonu, to je zazvučalo baš kako treba. Stvarno je zadovoljstvo raditi s tom ekipom jer prije svega vjeruju u to što radimo i iz koncerta u koncert ima sve zanimljivijih trenutaka muziciranja.
Nakon Rijeke gdje slijede promocije albuma i filma?
– Za sada imamo dogovoreno Kino Valli u Puli, u suradnji s festivalom Verse, Kino Zlatna vrata u Splitu, 13. Samobor jazz festival. Iz dana u dan zvone mobiteli i stižu mailovi tako da ću uskoro imati sljedeće konkretne datume i gradove. Da sada previše ne bunimo publiku, bit će svakako upoznati sa svime na vrijeme.
Projekt »Spiritual market« inspiriran je putovanjima Marka Pola do dalekog istoka koja su prikazana kroz jazz glazbu i art film autora Ire Tomić i Johna Karduma. Kako vas je Marko Polo inspirirao za stvaranje glazbe i kako se na tu glazbenu priču nastavio prvi hrvatski jazz film?
– Mnogi već znaju da se u životu bavim slikarstvom i glazbom pa je meni prvenstvena nagrada kada ljudi shvate da je jazz glazba itekako i vizualna stvar. Tako sam jednog jutra došao u atelje na Voloskom i naišao na savršenu knjigu »Putovanja Marka Pola« te počeo razmišljati kako publici prezentirati glazbenu i vizualnu apstraktnu priču inspiriranu odlomcima iz knjige. Počeo sam pisati note te oslikavati harmoniju i nakon nekoliko početnih skica nazvao sam Johna i Iru, idealne redatelje za ovaj film. Oni su ti koji su dali koordinate za traženje svih onih ludih i neprepoznatljivih lokacija snimanja. Istaknuo bih da je film rađen s minimalnim budžetom te neizmjerno velikim tromjesečnim trudom, a ovim bi putem zahvalio i svim glumcima! Nije im bilo lako budući da su neke scene snimane i na -10°C, a za potrebe filma ja sam na Grobniku plivao u vodi hladnoj 4°C. Sve za art!
Ivana Kindl i Vedran Ružić na dodjeli Porina
Što se može vidjeti u filmu, na koji ste način prikazali samo putovanje Marka Pola?
– Film je apstraktni prikaz putovanja Marka Pola od Venecije do Kine, put koji autori prolaze još jednom u današnjem vremenu te tako nailaze na granice, rat za naftu, medijsku propagandu, uništenje okoliša, klimatske promjene i siromaštvo koje neobično podsjeća na trenutno stanje u Hrvatskoj, pa je tako i Marko Polo u ovom filmu u vremenski distorziranoj ulozi imigranta i izbjeglice. Ovaj eksperimentalni film je poput jazza nastajao često improvizirano i u hodu, naglasak je stavljen na motive koji su se naknadno spajali u zaokruženu priču.
Volim učiti u životu
Nakon uspješnih izvedbi u Zagrebu i Beču, projekt »Spiritual Market« 9. travnja predstavit ćete i u Rijeci, u Art-kinu Croatia. Što pripremate za tu prigodu?
– U samome startu projekt »Spiritual Market« objedinjuje jazz koncert, film, izložbu fotografija te slika inspiriranih glazbom. U Zagrebu je bila velika, uspješna promocija u SC kinu, dok smo u Beču imali intimniju atmosferu u privatnoj galeriji Cars and arts gdje je publika mogla vidjeti i izložbu radova. Za Rijeku smo pripremili izvedbu Porinom nagrađenog jazz albuma kao i puštanje filma koji se odvija paralelno za vrijeme koncerta. Ono što do zadnjeg časa ne želim odati publici je to hoću li slikati apstrakciju na pozornici i to puštam neizvjesnosti sebi i publici pa sve ovom prilikom pozivam da dođu otkriti što će to sve biti. Svakako preporučam da se karte rezerviraju ranije zbog velikog zanimanja.
Vaš glazbeni put vrlo je zanimljiv. Bas gitaru počeli ste svirati u srednjoj školi, samouko, a onda ste ipak upisali Hotelijerski fakultet u Opatiji kako biste imali »pravo« zanimanje. Jedino formalno glazbeno obrazovanje stekli ste 2009. tijekom jednogodišnjeg boravka na Jazz konzervatoriju u Klagenfurtu kada ste započeli svirati i kontrabas. Koliko je studij u Austriji učvrstio vašu odluku o profesionalnom bavljenju glazbom?
– Zanimljiv je taj minotaurov labirint mog obrazovanja. U životu imam izreku »l’eternel etudiant« ili vječni student gdje sam u čast tome komponirao i skladbu koja se nalazi na prijašnjem albumu. Volim učiti u životu, a više od svega ne volim putanju navigacije iz knjiga već po svom nahođenju. Što je najbolje, pohađao sam i Srednju elektrotehničku školu u Rijeci. Ono što želim istaknuti ovime je da roditelji moraju dati više podrške djeci koja se žele razvijati u kreativnom smislu, a ne zadovoljavati sebi kriterije »pravih zanimanja«. Jedino formalno jednogodišnje glazbeno obrazovanje stekao sam u Klagenfurtu gdje sam samouko odgovarao s bass gitarom pred komisijom profesora koji su me nakon što su me čuli, prihvatili na Konzervatorij. Tamo sam upoznao Pavla i Marija koji su dio projekta »Spiritual Market«.
Osim sada Porinom, možete se pohvaliti i nagradom Status za najboljeg jazz basista/kontrabasista. Što vam znači ta nagrada?
– Nagradu Status osvojio sam 2012. i uvijek se rado sjetim tog trena jer je to za mene bilo priznanje da su glazbenici prepoznali moj rad te sam nakon toga dobio vjetar u leđa za rad na svojim kompozicijama.
Kažete da kod vas nema granica između različitih grana umjetnosti jer – dok slikate nastojite vidjeti glazbu, a dok svirate, čujete boje. Ja na to gledam kao na nešto vrlo pozitivno, što vi mislite?
– Hvala, jer i ja na to gledam pozitivno. Sama riječ granica asocira na bezosjećajnu crnu liniju, a u prirodi ni jedna linija nije tako ravna, a ni crna pa zar je potrebno onda razdvajati nešto u životu, a kamoli umjetnost? Ono što u svom radu nastojim jest komponirati skladbe uz pomoć slikarske forme i kompozicije te uz to nastojim oslikati glazbu. Kada čovjek krene u iskreno istraživanje toga, vidi da je u tome svemu zbilja vječni rad. Već neko vrijeme istražujem kako glazbenici čuju pojedine tonove, a zanimljivo je koliko se puta nađu iste nijanse za isti ton. Najviše od svega volim uzeti glazbeni akord i zatim ga oslikati. Uz sve to lijepo je kada publika, pa i sami umjetnici, daju više prostora različitim umjetnostima.
KonceRtualna umjetnost
Iako ste još s pet godina znali da u životu želite biti slikar, slikarstvom ste se ozbiljnije počeli baviti 2010. godine, a Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci upisali ste u 27. godini. Je li teško biti student i aktivno se baviti svim ostalim?
– Prva ljubav bila mi je slikarstvo, potom glazba, a naposljetku oboje istovremeno. Volim biti vječni student, no ponekad zna biti malo teže sve organizirati. Neka znanja sam stekao i ranije proučavajući knjige, a već konkretnije znam što me zanima pa na svu sreću ide lakše i Akademija sada već u tridesetoj godini.
Vedran Ružić je u Beču predstavio autorski projekt Spiritual Market
Tu je i konceRtualna umjetnost, vaš unikatni spoj glazbe i slike. Kako ste ga zamislili, i kako ste ga realizirali?
– KonceRtualna umjetnost je pojam koji sam sam sebi uveo u svijet umjetnosti, a bazira se na trenutnoj improvizaciji odnosno tome da se slikarstvo, film, gluma, ples ili bilo koja ostala umjetnost bazira na jazz glazbi i izvodi paralelno na pozornici za vrijeme koncerta.
Kao slikar održali ste više samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Imate li uskoro u planu neku novu izložbu?
– Iza mene stoje neke od zanimljivih izložbi i zahvaljujem svima koji podržavaju moj rad. Naročito bih izdvojio izložbe u Austriji gdje sam se oduševio organizacijom i publikom. Nove izložbe su u dogovorima i biti će u Rijeci i okolici te u Beču povodom sljedećeg koncerta »Spiritual Market« gdje ćemo objediniti sve umjetnosti.
Kad su vaše slike u pitanju, često vas povezuju s mačkama i Voloskom. Gdje su nestali ti radovi?
– Mačke i Volosko je prva poznatija faza mojih radova. I danas kada ljudi uđu u atelje Mala soba u Voloskom traže taj ilustrativni dio mene pa po narudžbi napravim takav motiv i uvijek se nađe u kantunu kako na slikama mačak leži i mirno spava. Svijet se mijenja, ljudi se mijenjaju pa tako i umjetnik prolazi kroz različite faze, tako sam ja sada u plavoj fazi i ispunjava me to istraživanje.
Ponosni roditelji
Rekla bih da ste vi najbolji dokaz teorije da se od pravih ljubavi ne može pobjeći. Iako možda ne odmah kad ste htjeli, uspješno ste se realizirali i u slikarstvu i u glazbi. Što vaši roditelji danas kažu na vaš umjetnički put?
– Prema mom iskustvu, od pravih se ljubavi ne može pobjeći. Mnogo sam se puta preispitivao jesam li slikar ili glazbenik. Najgore je u svemu što čovjek u nekim trenucima nedoumice posluša okolinu, no opet ono iznutra ako je pozitivno, mora izaći van na vidjelo te sam tako odlučio biti jazz slikar. Roditeljima nije bilo lako razumjeti me te sam se tako prije desetak godina odselio od njih u potrazi za svojim izričajem. Sada su ponosni na mene i ja na njih i na brata te ih tako svaka naša nagrada uveseljava više od bilo koga.
Scena iz filma
A što vi kažete? Jeste li sretni i zadovoljni onime čime se danas bavite?
– Sretan sam… Volim raditi na sebi i time sam najzadovoljniji. Volio bih samo da mogu s više ljudi porazgovarati o dubljem spajanju umjetnosti, naročito glazbe i slikarstva. Nedavno sam upoznao dvoje, doduše kroz knjigu, a to su Vasilij Kandinski i Paul Klee. Dok ih čitam, slušam Milesa Davisa, Joni Mitchell i ostale jer i oni su se u životu u jednom trenutku dali u slikarstvo.
Pretpostavljam da ćete različite umjetnosti nastaviti povezivati i u budućnosti?
– Nastaviti ću i dalje putem povezivanja umjetnosti i tu će uvijek biti jazz i apstrakcija. Novi izazov bit će mi u rad dodatno ukomponirati suvremeni ples i balet. Moram naglasiti da mi je jedan od najvećih užitaka osjetiti kada umjetnici krenu saslušavati druge i povezivati se. Taj trenutak je neopisiv jer onda i publika osjeti da je to moguće.
