Poput svakog dobrog Izraelca, tako je i genijalni Nadav Lapid prošao obaveznu vojnu obuku, kao arhertip totalnog tijela za rat spremnog. Bio je stacioniran na izraelsko-sirijskoj granici. Nakon završetka obuke, odbacio je uniformu i pušku, obojio kosu u platinasto i pridružio se redakciji kulturnog časopisa čiji je urednik bio Ari Folman (šifra: »Valcer s Bashirom«). Takav transfer bio je očekivan, jer je Lapidov otac književnik, a majka etablirana filmska montažerka Era Lapid koja je surađivala s velikim Davidom Perlovom, ali i na tri sinova filma. Junak Lapidovih »Sinonima« koji su trijumfirali na lanjskom Berlinaleu, otvoriviši novu radikalniju stranicu u genezi tog festivala, čije kormilo ove godine preuzimaju Mariette Rissenbeek i bivši umjetnički direktor Locarna Carlo Chatrian, nema izravnih dodirnih točaka s njegovim autorom. Njegova djeda terorista osudile su britanske vlasti, dok mu je otac umro smrznut na planinskoj vojnoj utvrdi. Iako Yoavov bijeg u Pariz puno duguje Lapidu.

Yoav odlazi u Pariz s velikim nadama i očekivanjima. Njegova je definitivna odluka osloboditi se izraelske nacionalnosti koju prezire isto kao što prezire i politiku države koju je napustio. Biti Izraelac za njega je poput najzloćudnijeg tumora koji se treba što hitnije odstraniti. Izrael mu je naprosto odbojan. S druge strane, postati Francuz njegovo je spasenje. Da bi izbrisao izraelsku prošlost, mora izbrisati vlastiti jezik, te kategorički odbacuje svaku riječ na hebrejskom. Zato francuski rječnik i njegovi sinonimi postaju Yoavovi jedini prijatelji. Zato ima neke proklete simbolike da je Lapidov komad prikazan prošlog ljeta na Vukovarskom filmskom festivalu, dakle, u gradu u kojem se događa pravi egzodus Yoavovih klonova koji razmišljaju poput njega. Umorni od Maršanovih parola »Živjela Hrvatska! Viva Croazia!« od kojih nemaju nikakve koristi.

Košer Candide

»Hrvatska! Hrvatska!«, unisono ponavljaju pačići mali, pozivajući se na nekakve svete hrvatske vrijednosti, dok Yoavova vukovarska i ina (slavonska) braća bježe glavom bez obzira u Irsku i Njemačku u potrazi za egzistencijom i normalnijom stvarnošću. To su oni koji bi htjeli živjeti u Vukovaru koji teče i u Vuki različitosti, parafraziramo li riječku EPK sintagmu, a ne u gradu mauzoleju, ili još gore, gradu kosturnici, u koju ga želi pretvoriti njegov notorni gradonačelnik. Jer, Yoavu treba malo da bi egzistirao na velikom platnu. Zato svaki novi kadar Lapidova komada generira novu iznenađujuću ideju. No njegov test naturalizacije ima i svoje zamke, inkarnirane u francuskom buržujskom paru iz susjedstva, wannabe piscem koji radi na novom romanu »Noći inercije« i njegovom djevojkom glazbenicom, kao toplom utrobom idealiziranog Pariza.

Pisac će pokloniti Yoavu elegantni žuti kaput koji nosi tijekom čitavog filma, hodajući pariškim ulicama s rukama u džepu i pognute glave u društvu Kurta Cobaina, Napoleona, Hektora i Ahileja. Yoav će mu za uzvrat pokloniti usni piercing. Iako autorov prosede priziva Pasolinijevu »Teoremu«, s Yoavovim novim prijateljima koji imaju pomalo ambivalentne ideje. Izazovi okretanja nove životne stranice probudit će uspavane demone iz prošlosti i otvoriti egzistencijalnu pukotinu. Iako veze s junakovom omraženom domovinom baš i nisu totalno prekinute, jer će pronaći posao zaštitara u izraelskoj ambasadi. Zato ćemo ovogodišnju filmsku 2019. pamtiti po bliskom susretu Lapidova junaka s izraelskom alfa mužjakom na šanku bistroa uz funk klasik Ernieja K. Doea (šifra: »Here Come the Girls«), njegovu disco striptizu s kruhom u ustima uz zvuke Tehnotronicsa (šifra: »Pump up the Jam«) kao suvremenog Chaplinova nasljednika, njegovoj verziji »Marseljeze« i razornoj sekvenci s migrantima koji moraju proći temelje građanskog odgoja. Iako je kritičar Jonathan Romney ironično opisao Lapidov komad kao »košer Candide«.

Politike identiteta

No iako je riječ o krajnje tragikomičnom puzzleu, Lapidov film zna čuvati tajne, pokazujući kako ljudi postaju zatočenici vlastitih identiteta i prošlosti. Ovdje se Lapidove glazbene reference ne zaustavljaju. Song Pink Martinija (»Je ne veux pas travailler«) koji prati junakov odlazak u streljanu, izmjenjuje se s vojničkom verzijom izraelskog predstavnika na Eurosongu (»Halleluljah La Olam«). A da bi paradoks bio veći, jedina »Francuskinja« za Yoava ostaje Celine Dion, koja to nije. No, autorovi interesi nisu samo tjelesni i glazbeni već prije svega lingvistički. Jer, film je to o politikama identiteta koji razara njihov diktat.

Možda je Yoav doista novi spasitelj Francuske, kako to navodi kritičar Stepane Delorme. No Lapid podastire dostatnu dozu vampirizma u srazu sa stranim tijelom. Nažalost, Lapidov ekstraordinarni komad nakon vukovarske premijere još nije ušao u mrežu naših nezavisnih kina, iako genijalni »Parazit« Bong Joon-hoa koji se bavi sličnom temom parazitiranja u drukčijoj sredini, bilo da je riječ o korejskim ili pariškim buržujima, upravo kreće u naša kina s istim distributerskim pečatom. Zato je ovo posljednji vapaj njegovu festivalskom distributeru – prikažite nam Lapidove »Sinonime« prije no što još jedan razočarani Hrvat ne krene Yoavovim stopama.