Kineski Spielberg

ŽENA U KRUGU NEPRAVDE Odjeci Far East Film festivala u Udinama

Dragan Rubeša

»Kineskom Spielbergu« je uručena nagrada »Gelso d'oro« (Zlatna murva) za umjetničku karijeru, a potom je prikazan njegov impresivni najnoviji komad »Ja nisam Madame Bovary«



Najprije smo u tim ranim nedjeljnim satima stali na granici u red iza turističkog autobusa u kojem je bila grupa Njemica u kostimićima a la Angela Merkel. Kad je nakon polusatnog skeniranja njihovih pasoša ustanovljeno da boce Donat Mg-a koje su nosile sa sobom, nisu bile namijenjene za izradu Molotovljevih koktela, već za probavu, nastavile su put. Potom je došao red na naš autobus. Ni tu nije bilo problema, jer nijedna od onih par usnulih žena nije bila teroristkinja, iako bi zasigurno rado ugurala bombu u pelene starca o kojem se brine, kad joj dozlogrdi njegovo gunđanje.


No dolaskom u Udine brzo smo zaboravili na sve to i odjurili u dvoranu Teatra Nuovo Giovanni na prvu jutarnju porciju azijskih filmskih delicija. Riječ je o kinematografijama koje naši eurocentrični festivali mahom ignoriraju, jer ih World Sales moćnici nude po enormno visokim cijenama, naročito one s japanskim pečatom. Jedan od brojnih gostiju Far East Festivala koji su uz već tradicionalne zvuke Whamove »The Edge of Heaven« zakoračili ispred njena velikog platna, bio je veliki Feng Xiaogang, poznatiji i kao »kineski Spielberg«, kojem je uručena nagrada »Gelso d’oro« (Zlatna murva) za umjetničku karijeru.


Ima neke fine simbolike u nazivu te nagrade, jer njeno stablo povezuje Friuli (često raste na njegovim maglom obavijenim poljima) i Aziju (dudov svilac). Nakon svečane dodjele, prikazan je i Xiaogangov impresivni najnoviji komad »Ja nisam Madame Bovary« koji je nakon autorovih spektakularnijih naslova (Assembly, Aftershock) označio njegov iskorak u arty sfere, iako je glavnu ulogu dodijelio kineskoj megapopularnoj glumici Fan Bingbing. Film je adaptacija istoimenog romana Liu Zhenyuna koji u kineskom originalu glasi »Wo bu shi Pan Jinlian« (Ja nisam Pan Jinlian), jer je dotična dama svojevrsna kineska varijacija Flaubertove heroine. Poput Madame Bovary, tako je i Pan Linian simbol nevjere i skandala. Perverzna seksualna predatorica koja se suprotstavlja tradicionalnom konfucijskom moralnom kodeksu. Prvi put se njen lik spominje u doba dinastije Ming u političko erotskoj priči »Šljiva u zlatnoj vazi«. A umjetnici su oslikavali njene avanture u seriji erotskih crteža koji su imali oblik kružnice. Zato Xiaogang zadržava taj artificijelni stil u promatranju krajolika, iako u njegovu filmu oni nisu oslikani već stvarni.


Apsurdna parabola 




Kružnica se dakle u filmu povezuje s prirodom. Otud i kružni format filmske slike na crnoj podlozi koju Xiaogang rabi u seoskim scenama, da bi junakinjinim odlaskom u Peking kružnicu zamijenio kvadrat, kad njen autobus ugleda svjetlo na kraju tunela (sličnu strategiju koristi i Xavier Dolan u filmu »Mommy« kad junak rukama rastvori kvadratnu sliku i pretvori je u Cinemascope). Taj isti raskošni Cinemascope, Xiaogang koristi tek u finalnoj sceni kad ugledamo njegovu junakinju deset godina kasnije kao konobaricu u restoranu nasuprot pekinškog aerodroma, iako se autor filma nije namjeravao strogo držati te završnice Zhenyunova literalnog predloška, već je namjeravao biti ponešto ambivalentniji. Ali Kineski fimski biro navodno je natjerao autora da previše ne odstupa od literalnog originala, iako je njegova apsurdna parabola već sama po sebi dovoljno bizarna, prizivajući sudbine odvažnih heroina iz filmova Zhanga Yimoua koje se bore za pravdu (šifra: Priča o Qiu Ju).



Budući da udinski Far East Film Festival nema klasični žiri, već se najboljim filmom proglašava onaj kojem su publika i akreditirani novinari dodijelili najveću ocjenu, ove godine je Gelso d’oro uručen japanskoj redateljici Naoko Ogigami i njenom neodoljivom filmu »Close-Knit« (Gusto tkanje) koji je na ovogodišnjem Berlinaleu već osvojio mitsku queer nagradu Teddy. Film je suptilna i krajnje emotivna storija o alternativnim obiteljima u priči o 11-godišnjoj djevojčici koja se seli kod svog ujaka i njegove transrodne partnerice, dok zajedno štrikaju 108 šarenih nakurnjaka koji će biti simbolično zapaljeni na lomači kao ritualni oproštaj od junakove predoperativne (muške) prošlosti (broj simbolizira 108 udaraca zvonom na japansku Novu godinu). Raspoloženje među junacima je poput trešnjina stabla. Kad su trešnje u cvatu, junaci su sretni, biciklirajući pored njihovih krošnji. Kad cvjetovi uvenu, njihovi odnosi krenu naopako, kad se u život djevojčice nanovo vraća njena neodgovorna i vječno alkoholizirana majka koja traži od nje da joj pokaže i objasni kako se treba ponašati prava majka, jer ona to nikad nije bila. No pravo otkriće filma je izvrsni Toma Ikuta u ulozi transrodne Rinko (sjećamo ga se u posve drukčijoj ulozi prerušenog policajca u Miikeovu »The Mole Song«). Bento nikad nije bio tako queer.



Nadimak Pan Jinlian nadjenuo je autorovoj junakinji Li Xuelian njen muž Quin Yuhe, optuživši je da se još prije udaje za njega upuštala u seksualne avanture. Povod takvoj reakciji bila je njena odluka da putem suda zatraži poništenje rastave njena braka s Yuheom nakon saznanja da je muž odmah nakon razvoda pronašao drugu ženu, iako je dotični razvod bio njihov lukav osmišljeni plan, kako bi time zadržali drugi stan i ostali u vezi (kasnije saznajemo da je njihov dogovor bio povezan i s kineskom politikom drugog djeteta). Zato Xuelian pokušava putem suda dokazati da je dotični razvod nevažeći, kako bi se nanovo udala za bivšeg muža i po drugi put rastala od njega, ali sada za stvarno. Zato ona odlučuje potražiti pravdu u Pekingu poput jednog od onih brojnih očajnika koje smo upoznali u sjajnom doksu Zhaoa Lianga (šifra: Žalba), te podnijeti žalbu zbog nepravde koju su prema njoj počinile korumpirane lokalne seoske vlasti.


Način promatranja 


No Liangov doks je daleko odvažniji, pa zato nije ni bio distribuiran u Kini. Zato Xiaogangu ne pada na pamet pridružiti junakinju svim onim silnim jadnicima koji su iz zabitnih sela doputovali u Peking, mjesecima spavajući na pekinškim pločnicima poput beskućnika, ne bi li dočekali pravdu koja se prečesto pretvara u još jedan kafkijanski proces. Čak su bili protjerani kako posjetiteljima Olimpijade ne bi kvarili selfieje. No Xaogang nije poput Lianga antirežimski autor, pa će slučaj njegove heroine dospijeti do viših partijskih krugova, zahvaljujući jednom slučajnom uličnom susretu. Zato najbolje dionice Xiaogangova filma otpadaju na zasjedanje Nacionalnog narodnog kongresa, dok autor promatra rituale njegovih članova kao ultimativni spektakl. No nakon desetgodišnjih žalbi, umorna Xuelian naizgled je spremna odustati od bitke, i odluči prekinuti život vješanjem u voćnjaku. Ali seljak je odvrati od samoubojstva i ironično je zamoli da ako se doista želi objesiti, neka to barem učini u susjednom voćnjaku, jer u protivnom više nitko neće kupovati njegove breskve.


To naravno ne znači da Xiaogangova analiza odnosa običnih ljudi i Moći nije pogodila metu. Ona je dovoljno suptilna, precizna, oštra i zajedljiva. Tako će Xuelian napustiti kružnicu pauperiziranog i izoliranog kineskog sela, zamijenivši je s pekinškim kvadratom partijske Moći. Tek će Cinemascope naglasiti njen unutarnji mir, dok je na samom kraju ugledamo okruženu lopočima u močvarno zelenom krajoliku nalik nježnom akvarelu, neometana vlastitom destrukcijom, iako su tenzije i dalje tu, skrivene negdje ispod njihovih ogromnih listova, ali nipošto nevidljive. Treba samo znati gdje i na koji način promatrati.