Pulski filmski festival

“Takva su pravila” i “Cure – život druge”: S godinu dana odmaka sve izgleda drukčije

Mate Ćurić

Sviličić je lani odabrao Veneciju, a Andrea Štaka Locarno, tako da su njihova dva filma u Arenu došla s godinu dana zakašnjenja. I pomalo razočarala...



PULA Filmovi trećeg dana 62. Pulskog filmskog festivala, oni hrvatske produkcije, pokazuju još jednom da bez HRT-a mnogo toga ne bi bilo u hrvatskoj kinematografiji. Naravno, zahvaljujući i ljudima koji kao urednici ili producenti rade na tom osmišljavanju, a najčešće se dogodi, kao u slučaju Schmidt – Sviličić, pa još ranije Radić – Sviličić, Marinković – Žarković… da su režiseri i scenaristi ujedno i zaposlenici kuće pa se onda ta kreativnost itekako vidi.


Još kada bi se urednici malo više borili za svoja ostvarenje i nakon što su gotova, vjerojatno bi uspjeh u toj zadanoj kući nacionalnih vidika (ali i strogih pravila i interesa) bio kudikamo veći.


Spominjem to iz razloga što smo lani ispratili Ognjena Sviličića i njegov film »Takva su pravila« na 71. Mostru (HRT je koproducent, uz još nekoliko međunarodnih producenata), pa smo ga tek sada gledali u Areni. S godinu dana odmaka, s većim brojem posjećenih festivala po svijetu, prikazan i u kinu, a posebno jer je žiri programa Horizonti 71. Venecije glavnom glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću dodijelio nagradu za najbolje glumačko ostvarenje, po njemu »najvažnije priznanje u karijeri« (na to bi mogao i sada računati). Sviličić je u tom iskoraku vidio da je »hrvatski film vrlo žilav i spreman na velike poduhvate«, ali kada se slegnu utisci, a dođu novi filmovi, sve izgleda drugačije.


 Pravila i propisi




Recimo jednostavno ovako: film »Takva su pravila« čak ne spada u najbolja Sviličićeva ostvarenja, gotovo je kopija »Armina«, pogotovo u liku glavnog glumca, a potvrđuje i ono pravilo da poziv na neki razvikani festival stvarno nema veze s kvalitetom filma, već su tu sasvim druge okolnosti. Naravno, pod pretpostavkom da sve štima i da je zanat na dostojnoj razini, a za to u ovom filmu nema zamjerke.


Držim da je pogrešno isticati i da film tretira nasilje kod mladih te da je još jedno recikliranje nesretnog »slučaja Ritz« u Zagrebu, što dočarava slika Novog Zagreba. Prije bih rekao da je Sviličiću inspiracija bila Gogoljeva borba s birokracijom i državnim aparatom koji se drži pravila i propisa, a stvarno stanje (ovdje je to snimljeno premlaćivanje koje će na kraju tragično završiti) malo koga zanima. Valja prije toga popuniti upitnik. U takvom okruženju, radilo se o smrti ili čekanju dozvole za gradnju, što preostaje nego strpljiva malodušnost koja će onda negdje eksplodirati, a to uvijek bude na pogrešnoj glavi.


Mislim da je to ono što svi na svojoj koži uočavaju i prepoznaju pa samo čekaju kada će i gdje netko puknuti. Vozač gradskog prijevoza Ivo Jozić (Emir Hadžihafizbegović) predugo guta sve te svinjarije da ne bi eksplodirao; supruga Maja (Jasna Žalica) majka je nesretnog Tomice (Hrvoje Vladisavljević), a osuđeni su na svakodnevnicu koja je i dalje ista – samo bez sina.


Tu je i sva poanta ove, čini mi se ipak prerazvučene priče koja se događa u kuhinji s pokvarenim štednjakom i u bolničkim čekaonicama od šaltera do šaltera. Ako je i nakon toliko prevladanih Gogoljevih godina, Kafkinog iskustva, grčkog sindroma i hrvatske administrativne reforme koja se ne provodi, ovo još uvijek aktualna tema, to samo potvrđuje da se Sviličić kao kompletan autor na vrijeme sjetio na to još jednom upozoriti. Jer, i sam naslov sugerira – takva su pravila – a ja bih dodao – i neka pravne institucije rade svoj posao. Pa tko doživi i preživi.


Monotona mantra


»Cure – život druge« je pak preduga i monotona mantra o odrastanju djevojaka u dijaspori, s pogledom na Dubrovnik i nesretnim padom koji će potpuno izmijeniti uloge dviju cura koje se kreću po opasnim ivicama životnih provalija.


Andrea Štaka je redateljica i koscenaristica, zajedno s Thomsaom Imbachom, koja je sklona art formi, ali se čini da joj ipak nedostaje one filmske hrabrosti da dublje ugazi u »zabranjen vrt« izazova u kojemu se cure – Linda (Sylvie Marinković) i Eta (Lucija Radulović) preispituju u svojoj seksualnosti, nešto poput francuske »Adele« – mladalačke otuđenosti i izazovima u koje svaki probuđeni pubertetlija ulijeće kao leptir na svjetiljku.


Moram priznati da sam se gotovo iznenadio kada sam nakon toliko vremena ponovo u na ekranu ugledao Mariju Škaričić (Etina majka švelja), dok je Mirjana Karanović, kao baka, i lani u »Koscu« bila u Puli. Šteta je da su Škaričićku nakon one početne silne eksploatacije i svih prestižnih priznanja zaboravili, lijepo je da nesebično malim ulogama pomaže studentima na putu do filma, ali ipak treba držati dignitet hrvatske filmske dive. »Cure« valja zapamtiti i po dubrovačkom govoru koji lijepo zvuči.


Zapravo je nakon svega šteta da nismo umjesto »Cura«, koje beru šparoge iznad Dubrovnika, dok tamo ne dođe golf, opet gledali Žbanićkin »Otok ljubavi« (oba lani umjesto Pule odabrali Locarno) – bar bi istovremeno bili i u Puli i u Poreču, a ostali jednako razočarani.