Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
23. listopada 2019.
Cannes

Songovi za srce i dušu: Pogledali smo film "Rocketman" o Eltonu Johnu

Songovi za srce i dušu: Pogledali smo film "Rocketman" o Eltonu Johnu
Songovi za srce i dušu: Pogledali smo film "Rocketman" o Eltonu Johnu
Autor:
Objavljeno: 18. svibanj 2019. u 9:35 2019-05-18T09:35:22+02:00

U kanskoj konkurenciji prikazan je i Loachov film »Sorry We Missed You«. A istog dana dogodila se u Cannesu gala premijera Eltonova biopica »Rocketman« u režiji Dextera Fletchera

Text

Elton John i Ken Loach. Obojica Britanci. Prvi je rođen u provincijskom Pinneru, a drugi u provincijskom Nuneatonu. Prvi danas živi sa svojim partnerom u palazzu na venecijanskoj Giudecci, a potonji sa svojom suprugom u Bathu. Povezuje ih ljubav prema nogometu. I djetinjstvo Eltona Johna doima se poput scenarija iz Loachove ranije faze. Živio je u državnom stanu, kao i mnogi Loachovi junaci. Eltonov otac htio ga je uvesti u svijet financija, ali on je više volio majčin piano. Možda su se Elton i Ken sudarili na Croisettei, na kojoj se Ken za razliku od Eltona baš i ne osjeća udobno. U kanskoj konkurenciji prikazan je Loachov najnoviji komad »Sorry We Missed You«.

A istog dana dogodila se u Cannesu gala premijera Eltonova biopica »Rocketman« u režiji Dextera Fletchera, čiji promotivni materijal krasi ulaz u luksuzni Carlton. No kao što je biopic o Freddieju Mercuryju (šifra: »Bohemian Rhapsody«) trebao snimiti Todd Haynes, tako je »Rocketman« trebao snimiti Bertrand Bonello, koji se u tom žanru izvrsno snalazi (šifra: »Saint Laurent«). Nažalost, Fletcher odabire manje radikalnu opciju, igrajući na konvencionalniji spoj biopica i mjuzikla u kojem njegove songove izvodi Taron Egerton. »I’m the juvenile product of the working class«, stih je njegova hita »Saturday Night’s Allright«, koji se doima kao da ga je napisao Loachov vjerni scenarist Paul Laverty.

Dirljivi Loach

U uvodnim kadrovima »Rocketmana« ugledat ćemo ga kako prolazi hodnikom u narančastom glitter izdanju Belzebuba. No hodnik ne vodi na koncertnu pozornicu, nego u sobu klinike u kojoj se on liječi od alkohola, seksa, bulimije i droge. Tijekom terapeutske seanse, egzorcira pred svojom grupom vlastitu prošlost, traumatizirani odnos s majkom, bratski odnos sa svojim vjernim tekstopiscem Berniejem Taupinom (Jamie Bell) i ljubavni odnos s menadžerom Johnom Reidom (Richard Madden), te njegov mitski debitantski nastup u »Trubadouru«. Zato je Fletcherov komad bliži Bazu Luhrmannu, nego onom što je Haynes učinio u »Zlatnom baršunu«. Iako je za razliku od Mercuryjeva biopica, ovaj o Eltonu Johnu puno otvoreniji u sondiranju njegove homoseksualnosti, iako pazi da u scenama seksa ne ode predaleko. No pravi Elton ukazat će nam se tek u finalnoj videonumeri snimljenoj na kanskoj Croisettei, u kojoj nam simbolično poručuje: »I’m still standing«.

Ono što je Eltonu bio Taupin, to je Kenu Loachu njegov vjerni Laverty. Nanovo su združili snage u dirljivom filmu »Sorry We Missed You«. Zato u autorovu opusu, Laverty nikad ne može biti »missed«. Kao da stalno snimaju isti film. Iako cijenimo Loachove političke stavove. Junaci Loachova najnovijeg komada, Paul, Abby i njihova djeca, žive u Newcastleu. Kao da im je dom lociran par koraka dalje od Daniela Blakea. I njihova filmska priča doima se poput replike filma »Ja, Daniel Blake«. No dok je Blake iz autorova prethodnog filma bio žrtva državne administracije, Paul je žrtva prekarijata i postaje »agencijski radnik« u eri nove eksploatacije koja će utjecati na njegov privatni život.

Opremljen najnovijom tehnologijom, on dostavlja svojim kombijem pakete s različitim proizvodima kupljenim on-line. Ta ista tehnologija koja mu diktira rute, nudi klijentima mogućnost da saznaju gdje se nalazi pošiljka koju su naručili, ali i vrijeme njene dostave. Tehnologija je nova. Eksploatacija je stara. Abby njeguje stare i nemoćne. Jer, neki sanjaju kako će osvojiti Eurojackpot. Ona sanja kako će urediti dom u svojim omiljenim bojama. No pobuna je rezervirana za njihova sina. Protiv roditelja i sistema. Pritom se Loach pita je li takav sistem održiv. Želimo li doista svijet u kojem ljudi rade pod takvim pritiskom. To više nije krah tržišne ekonomije, već logična faza u njenoj genezi, svedena na rezanje troškova. Jer, koliko su nam sudbine Loachovih junaka u stanju izmamiti suze, toliko nas mogu rasplakati i neki Eltonovi songovi.

Posveta ujaku

U konkurenciji je prikazan i najnoviji komad Matti Diop »Atlantique«, čija je autorica nedavno gostovala na zagrebačkom Festivalu eksperimentalnog filma 25fps, gdje je predstavila svoj prethodni film »Tisuću sunaca«. Poput tog iznimnog filma, i ovaj najnoviji ispisuje na neki način posvetu autoričinom ujaku, velikom senegalskom sineastu Djibrilu Diopu Mambetyju. No, dok se u njegovu seminalnom komadu »Touki Bouki« njegovi junaci preodjeveni u elegantne zapadnjake ukrcavaju na prekooceanski brod u bijegu iz Senegala, junak »Atlantiquea« nastradat će na tom istom Atlantiku u havariji piroge kojom se zajedno s drugim nesretnicima pokušao dokopati obećanog Zapada. Njegov džin ukazuje se njegovoj djevojci koju je napustio. I dok Diop priwZziva Loacha u sceni u kojoj bauštelci pokazuju neposluh, nezadovoljni minimalnim nadnicama, autoričine opsesije neživima slijedi i genijalni Bertrand Bonello u filmu »Zombi Child«, dijelom snimljenim na originalnim haićanskim lokacijama, kojim ispisuje iskrenu posvetu Jacquesu Tourneuru. No, Bonellovi zombiji svedeni su na umorne robove koji rade na plantaži šećerne trske. U fokusu je mlada Haićanka koja se nakon snažnog potresa u kojem je izgubila oba roditelja, preselila kod tete u Francusku, pohađajući ženski koledž. A »voodoo« ritual ovdje postaje tek pokušaj da autorova heroina zadrži voljenog dečka koji joj se stalno ukazuje u snovima i mislima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.