Mostra

Psihoanalitička seansa u svemiru: Gledali smo film ‘Ad Astra’ Jamesa Graya

Dragan Rubeša

Scena iz filma Ad Astra

Scena iz filma Ad Astra

U fokusu priče filma »Ad Astra« je astronaut Roy McBride (Brad Pitt), koji s grupom operativaca radi na konstrukciji najviše antene na svijetu, projektirane s ciljem lokaliziranja alienskih poruka i znakova



Dok se Claire Denis u svom prvom recentnom znan-fan izletu (šifra: “High Life”) bavi njezinim odnosom oca i kćeri, James Gray u svom prvom znan-fanu igra na odnos oca i sina. Riječ je o autorovu najnovijem komadu “Ad Astra” uvrštenom u festivalsku konkurenciju.


Na njegovoj intimnoj razini pratimo sinovu intergalaktičku potragu za ocem. Na onoj političkoj, Gray denuncira pohlepu američkih svemirskih programa u svijetu bliske budućnosti koji je već “požderao” sve planete, poput Mjeseca pretvorenog u ogromni šoping centar u kojem se klinci fotkaju s frajerima u kostimima izvanzemaljaca.


A podivljale čimpanze korištene u laboratorijske svrhe izvode svoj bestežinski balet u bliskom susretu nasilne vrste s astronautima. U fokusu priče je astronaut Roy McBride (Brad Pitt), koji s grupom operativaca radi na konstrukciji najviše antene na svijetu, projektirane s ciljem lokaliziranja alienskih poruka i znakova.




No tijekom izgradnje dogodit će mu se nesreća i on u spektakularnoj uvodnoj sceni pada u atmosferski bezdan, te se spašava otvaranjem padobrana.


No američka vojska smatra da je nesreću izazvao tajni projekt Lima kojim je rukovodio Royev otac (Tommy Lee Jones), legendarni astronaut kojem se negdje oko Neptuna zameo svaki trag, iako vlasti vjeruju da je još uvijek živ.


Zato Roy biva poslan na Mars kako bi od tamo pokušao locirati i neutralizirati oca, i to u pratnji umornog starog astronauta (Donald Sutherland), koji ubrzo odustaje od misije.


Denuncijacija migrantske politike


Kako to već biva s holivudskim klasicistom Greyem, “Ad Astra” je totalni miks različitih žanrova koji je trebao biti nešto poput njegove “2001: Odiseje u svemiru”, iako ipak preferiramo njegove velike male ranije radove smještene na planetu Mala Odessa.


Onoj istoj u kojoj je ambijentiran fini komad “Lingua Franca” u režiji Isabel Sandoval, Filipinke s trenutnom njujorškom adresom, prikazan u paralelnoj selekciji Dani autora (Giornate degli Autori), koju je MoMA opisala kao “iznimku u ešalonu novih filipinskih autora”.


Svaki fotogram autoričina filma nabijen je nevjerojatnom količinom erosa i pulsirajuće senzualnosti, dok sondira unutarnje nemire jednog radnika u klaonici, nakon što otkrije da je Filipinka u koju je bio zaljubljen u stvari trans, što će dovesti u pitanje njegovu muškost.


S druge strane, film je i oštra denuncijacija američke migrantske politike, sublimirana u junakinjinim strahovima da će biti deportirana, dok njeguje staru rusku Židovku u Brighton Beachu, koji je Gray nekad toliko obožavao, sve dok se nije upustio u ambicioznija svemirska putovanja.


Konkurenciji se dogodio i najnoviji krajnje osobni komad “Marriage Story” u režiji Noaha Baumbacha, koji je prema autorovim riječima inspiriran Bergmanovom “Personom”, iako su mu puno bliži “Prizori iz bračnog života”. Samo što autor nije seriozan poput Bergmana, već igra na puno duhovitije pasaže.


U priči koja sondira različite etape razvoda jednog braka koje prolaze jedan kazališni redatelj (Adam Driver) i njegova supruga glumica (Scarlett Johansson), koja se s njihovim sinom preselila kod majke u Hollywood, Baumbach elaborira vlastita bolna iskustva vezana za krah njegova braka s Jennifer Jason Leigh (trenutno je u vezi s glumicom Gretom Gerwig s kojom radi na zajedničkom scenariju za igranofilmsku storiju o Barbiki, koju će glumiti Margot Robbie).


Riječ je o filmu čija je naracija svedena na totalni tenzični krešendo, u spoju sudske, ljudske i egzistencijalne noćne more (muža zastupa odvjetnik Ray Liotta, a nju odvjetnica Laura Dern). Kao da sindrom “Kramera protiv Kramera” u holivudskom filmu živi vječno i kao da se od Bentonova filma ništa nije promijenilo.


Dva arapska komada


Na Mostri smo vidjeli i dva arapska komada koja igraju na MeToo urgentnost. U “Strašilima” Tunižanina Nourija Bouzida prikazanim u off selekciji Sconfini, pratimo čemernu sudbinu Sirijke koja je bila žrtva seksualnog džihadizma.


A u konkurenciji prikazanoj “Savršenoj kandidatkinji”, Saudijka Haifaa Al Mansour igra na motive osnaženja saudijskih žena i pokušaje njihova sporog oslobađanja od muške gluposti.


No dok je u autoričinu prethodnom komadu, koji je mogla upoznati i naša festivalska publika (šifra: “Vadžda”), u fokusu djevojčica koja pokušava izboriti pravo da vozi bicikl namijenjen isključivo dječacima, sada je to liječnica u hidžabu koja se kandidira na izborima za gradsko vijeće kako bi natjerala lokalne vlasti da asfaltiraju raskopanu i blatnjavu cestu ispred njene bolnice.


Iako će gradske vlasti to učiniti prije izbora, ali samo zato da bi zaustavili utjecaj žena u političkom životu njihove zemlje, jer joj se prema anketama smiješila pobjeda.