Specijalna nagrada žirija u programu Horizonti na ovogodišnjoj venecijskoj Mostri dodijeljena je turskom filmu »Anons« (Objava) u režiji Mahmuta Fazila Coskuna. To je treći igrani film ovog nagrađivanog turskog redatelja koji je filmsku karijeru započeo dokumentarnim filmovima. Film »Anons« britka je politička satira. Godina je 1963. i vojni vrh organizira državni udar s ciljem da svrgne vladu u Ankari, a u filmu se prati pothvat grupice oficira koji u Istanbulu tijekom jedne noći pokušavaju zauzeti radiostanicu kako bi javno objavili taj događaj. No baš ništa ne ide onako kako su planirali, a dugotrajni put do radiostanice ispunjen je mnogobrojnim preprekama i apsurdnim situacijama popraćenim vrlo suptilnim humorom.

O svemu tome imali smo priliku na Lidu porazgovarati s redateljem Mahmutom Fazilom Coskunom.

Kako ste došli do ove ideje za film?

– Prije četiri godine brat mi je dao knjigu koja je ustvari bila dnevnik o državnom udaru koji se dogodio u Turskoj 1960. godine i u tom su me dnevniku privukli dijelovi koji govore o tome kako su neki od urotnika pokušali zauzeti radiostanicu. Pomislio sam da bi to bila dobra ideja za film i zajedno s Ercanom Kesalom, koji je koscenarist na filmu, počeo sam pisati scenarij. Naravno priča je bila politička i razvila se od stvarnog događaja, no naš cilj nije bio da napravimo politički film o tom povijesnom događaju, već smo željeli snimiti film o modernizaciji Turske preko kojega bi se razumjela turska duša.

Komično o tragičnom 

Što je to turska duša?

– Turska duša je zanimljiva stvar, jer Turska je vrlo kontradiktorna zemlja. Prostire se između istoka i zapada i oduvijek se i neprestano mijenja. Modernizacija naše zemlje bila je velik problem tijekom cijelog prošlog stoljeća, a Turska je u neprestanom sukobu s tom namjerom da bude moderna i da se integrira u moderni svijet, jer to se provodilo militaristički i uz upotrebu brutalne sile, što je stvorilo mnogo problema pa se Turska konstantno nalazi između modernog svijeta i svojih tradicija. Turska nije postajala moderna zemlja korak po korak, već je to bilo odlučeno i onda su se stvari trebale promijeniti preko noći i stoga su na neki način sve promjene nametnute i većina ljudi na to nije bila spremna. U Turskoj se posvuda osjeća taj konflikt između modernog i tradicionalnog i mislim da to uzrokuje mnogo komičnih incidenata. Moj cilj je bio da to pokažem. Ja o tome u svom filmu ne namećem neko određeno mišljenje ili šaljem poruku; ja sam samo promatrač koji misli da je to sve skupa vrlo smiješno.

To je, dakle, razlog što ste ozbiljnu tematiku o kojoj govori vaš film prikazali uz zanimljivu dozu humora, pri čemu cijela situacija postaje vrlo tragikomična.

– Državni udar je naravno uvijek tragičan događaj za neku zemlju. Ja se, npr., sjećam državnog udara iz 1980. godine, iako sam tada još bio dijete. Bilo je mnogo žrtava i mnogi su ljudi nastradali politički ili su strpani u zatvore. To se odrazilo negativno i na gospodarstvo i totalni nedostatak demokracije. Ja se svega toga sjećam i to nisu lijepa sjećanja, ali govoriti o takvim tragičnim temama na ozbiljan način za mene nema nekog smisla. Time želim reći da humor takve događaje čini prihvatljivijim. Ja sam, npr., bio u Bosni nekoliko godina nakon završetka rata i tamo sam gledao jedan film koji su režirala dva mlada redatelja – »Sjećaš li se Sarajeva«. To je bio zaista smiješan film, a sniman je za vrijeme rata u Sarajevu. Mislim da humor čini život ili užasne stvari podnošljivim. I zato sam i ja izabrao ispričati ovu priču kroz humor.

Državni udar 

U Turskoj se događaju mnoge nedemokratske stvari i mnogi intelektualci sjede u zatvorima. Može li se i na to gledati kroz humor i šaliti se na račun političara?

– Misim da može. Znate, Turci, kao i svi ostali narodi, imaju svoj specifičan osjećaj za humor i uvijek nađu načina da se smiju ozbiljnim stvarima i ja to vidim cijeli moj život. Oni se mogu smijati i na svoj račun i na račun političara i humor je uvijek prisutan. Tako se sigurno sjećate demonstracija za park Gezi u Istanbulu prije nekoliko godina i u to vrijeme humor je zaista bio na visokom nivou.

U Turskoj se dogodio neuspjeli državni udar i prije dvije godine. Kako je taj događaj utjecao na razvoj ovog filma?

– To je zaista bila nevjerojatna slučajnost. Ja sam počeo pisati scenarij za ovaj film dvije godine prije nego se dogodio taj državni udar i to je bio zaista zanimljivi tajming, jer i taj državni udar je bio neuspjeli kao i ovaj u mojem filmu. Za mene je bilo vrlo interesantno promatrati kako se taj događaj razvijao. To je naravno utjecalo na moj rad na filmu i razmišljao sam čak da bismo ga trebali odgoditi, jer ipak se mora pustiti da prođe određeno vrijeme prije nego se možete šaliti o tome. Jedan od razloga je također bio i taj da bi za mnoge možda bilo teško razlučiti stvarnost od fikcije, a moj je film samo fikcija i meni je bilo važno da se to razumije. No na kraju sam ipak odlučio napraviti film, jer smatram da je priča mog filma bezvremenska i da se mogla dogoditi bilo gdje, i iako se radi o državnom udaru, to je samo površinski događaj, dok sam ja želio govoriti o nečem mnogo dubljem.

Statična kamera 

Vaš film je, kako kažete, fikcija i nije politički film, ali mnogi koji će ga gledati vidjet će u njemu politiku.

– Politika je problematična riječ. Kada čujem riječ politika, ja razmišljam o konfliktu između zapada i Turske i tome slično, a ovaj film nema veze s takvom vrstom politike. No naravno da se radi o politici, jer u fimu se govori o životu i svačiji život je danas vezan uz politiku i stoga ne mogu poreći da film nema ništa s politikom, ali ne mogu reći da se u filmu radi o trenutnoj političkoj situaciji u Turskoj.

Osim sadržajno, vaš film plijeni stilom, preciznom kompozicijom svakog kadra i potpuno statičnom kamerom.

– U svim mojim ostalim filmovima kamera je vrlo pokretna, a ovdje sam donio odluku da će kamera cijelo vrijeme biti statična upravo zbog važnosti događanja unutar kadra, jer kada se kamera stalno miče, ne možete mnogo misliti o kompoziciji kadra. Čak ako ponekad i izgleda da se radi o kompoziciji, to je samo puka slučajnost. Moja je namjera bila da u ovom filmu svaka slika bude pecizno dizajnirana, sve je bilo unaprijed pripremljeno i uvježbano i nijedan kadar nije bio slučajan. Za mene je takvo kadriranje bilo vrlo važno da bi se pokazalo što je bitno u priči i što sam točno želio reći, no s druge strane, bitno je i ono što se ne vidi u kadru. Radi se o nekoj vrsti hijerahije. Kada kadrirate stavite u prvi plan ono što je najvažnije, a ono što je izvan kadra, kao npr. glas i zvuk, namjerno je izvedeno na taj način i predstavlja prikrivenu moć.

Nema cenzure 

Osim što je statična, vaša kamera također uvijek sve promatra izunutra.

– To je, naravno, također bila namjerna odluka i time sam želio postići klaustrofobičnu atmosferu. Svijet tih pukovnika je vrlo ideologičan i za njih idealan, ali istovremeno on je i vrlo klaustrofbičan, što je ustvari i svaki totalitaristički sistem i ja sam pokušao stvoriti tu vrstu atmosfere.

Kakva je sudbina ovakvih filmova u Turskoj i postoji li ikakva cenzura?

– Iz vlastitog iskustva mogu reći da što se toga tiče nema problema. Meni se nitko nikada ni na koji način nije miješao u posao. Prije 1980. postojala je institucija gdje su se gledali svi filmovi i čitali scenariji, no sada više nema tog sistema. Od vlade se ustvari mora tražiti neka vrsta dozvole za prikazivanje filma i postoji samo nekoliko izlika da vam zabrane film, kao npr. ako govori u prilog terorizmu ili slično. Ja nisam imao nikakvih loših iskustava, ali vjerojatno ima ljudi koji imaju drugačija mišljenja. Ja nisam »pro« vlade, ali ako vaš film govori u korist PKK-a mogu nastati problemi.

A kako turski narod gleda na ideju da Turska uđe u Europsku uniju?

– Turska je vrlo polarizirana zemlja i polovica Turaka je sekularna i oni žele voditi sekularan način života i žele biti do Europske unije, dok je druga polovica tradicionalna i ne želi biti dio Europe i cijelo vrijeme radi se o konfliktima. Cijela zemlja nikada nije ujedinjena ni oko čega i to je možda naša najveća tragedija.