»Golijat« Dominika Lochera
Jedan od rudara u filmu »Good luck« (Sretno) Bena Russela zasvirat će u srpskom oknu harmoniku, dok ga Titov portret promatra sa stijene. Jer tu se Tito ne skida poput njegova imena na uličnoj ploči
LOCARNO Ove godine Locarno bi mogao uvesti posebnu nagradu u formi naknade za novorođeno dijete od barem tisuću »švicaraca«, s obzirom na to koliko je trudnica prodefiliralo na njegovim festivalskim ekranima.
U dosadašnjem festivalskom vrhuncu, brazilskom »As boas maneiras«, trudnoća se promatra kao ultimativni horor, dakle u žanrovskom diskursu. U konkurenciju uvrštenom »Golijatu« Švicarca Dominika Lochera, junakovo saznanje da će postati ocem izaziva u njemu napade panike, dok mu njegova trudna žena uzalud pokušava pomoći da tijekom seksa postigne erekciju. Anabolični steroidi koje je počeo uzimati, svakodnevno posjećujući teretanu, uzeli su neizbježni danak na njegovu napumpanom tijelu.
Sve je započelo jedne večeri tijekom njihova povratka iz diska, kad bivaju napadnuti u vlaku, pa on počinje vjerovati da je njegov nedostatak muškosti bio jedini razlog njegove nesposobnosti da je zaštiti. No efekt steroida imao je i svoje kontraindikacije, pa on postaje sve agresivniji. Nažalost, autorova debata o prirodi muževnosti i potrazi za muškim identitetom zalutala je u moralističku slijepu ulicu.
S druge strane FrancuskinjaValerie Massadian (»Milla«) promatra majčinstvo kao junakinjinu vječnu borbu i hrabro probijanje kroz život. Nakon što joj partner s kojim je živjela od danas do sutra u napuštenim stanovima pogine u havariji ribarskog broda, ona rađa njegovo dijete i brine se o njemu, paralelno zarađujući za život najprije kao sobarica, a potom i kao prodavačica voća i povrća.
Ljudi i psi
Slični spoj direktnog filma i hibridnog doksa koristi i Slovenac Rok Biček u »Družini«, prikazanoj u paralelnoj selekciji Tjedan kritike. I Bičekov komad započinje scenom poroda. Beba će nakon razdvajanja njenih roditelja biti dodijeljena majci, dok je otac povremeno posjećuje. Autor je svojom neinvazivnom kamerom ulazio u intimu njenih obitelji preko deset godina, kao da promatramo neki mali kućni video. U programskoj knjižici, Bičekov film opisan je kao dokumentarna verzija Linklaterova filma »Boyhood« (Odrastanje).
No u Bičekovu komadu ne porađa se samo Matejeva cura, već i njegova dalmatinerica. Ovdje moramo ipak primijetiti da je najluđi komad psećeg života ponudio Samuel Benchetrit u filmu »Chien«, u kojem sumanuti Vincent Macaigne (nedavno smo ga vidjeli u filmu »Zakon džungle« u sklopu Festivala subverzivnog filma) biva natjeran da se ponaša poput psa, maltretiran od svog sadističkog gazde na sve moguće načine, od zatvaranja u kavez do torture elektrošokerom. No budući da je film na trenutke doista brutalan i daleko od feelgood retorike, Piazza Grande baš i nije bila najidealnija lokacija za njegovu svjetsku premijeru.
Nakon projekcije »Družine«, slovenskog redatelja Roka Bičeka, zaustavili smo autora u atriju Kursaala da ga upitamo kako napreduju pripreme za njegovu najavljenu adaptaciju »Črne mati zemle« Kristiana Novaka, jednog od dvaju definitivno najvažnijih i najboljih hrvatskih romana od hrvatske samostalnosti (drugi je, naravno, Novakov »Ciganin, ali najljepši«). Prema autorovim riječima, film možemo očekivati tek za tri godine. No možemo reći da ako u toj adaptaciji bude slijedio verite estetiku »Družine«, nema razloga za paniku.
Etablirani britanski eksperimentalni filmaš i dokumentarist Ben Russel, čest gost zagrebačkog 25fps festivala, predstavio je u konkurenciji najnoviji komad »Good Luck« (Sretno), snimljen bez njegova partnera Bena Riversa. Film je fokusiran na dva rudika. Jedan je dubinski rudnik bakra lociran u srpskom Boru. Drugi je površinski rudnik zlata u surinamskom Brokopondu. Prvi je državni, a drugi ilegalni. U oba segmenta prizori iz rudnika prekidaju se crno-bijelim warholovskim krupnim planovima rudara snimljenih 16mm kamerom, čija nas lica nijemo promatraju kao da nas žele hipnotizirati, kontrolirajući duljinu kadra.
Karta više
U srpskom rudniku autorov asistent postavlja rudarima prozaična pitanja u stilu »Čega se plašiš?«, »Sjećaš li se sna?«, »Za čime tragaš?« Odgovori sežu od ironičnih (»Plašim se da Vučić opet ne pobedi na izborima, jer smo onda totalno najebali. Plašim se visina, ali ne i dubina«) do onih banalno iskrenih (»Tragam za nekom srećom i lepšim životom«). Jedan od njih zasvirat će u oknu harmoniku, dok ga Titov portret promatra sa stijene. Jer tu se Tito ne skida poput njegova imena na uličnoj ploči. Riječ je o iznimnom filmu čiji se prosede svodi na smirenu opservaciju, fokusirani formalizam i ekstatični nadrealizam, koji pokazuje zube stroju kapitalizma.
Jedan od filmova za koji se tražila karta više bio je feministički doks »The Poetess« (Pjesnikinja), iza kojeg stoji njemački autorski tandem Stefanie Brockhaus & Andreas Wolff. Autori su se pozabavili kontroverznim slučajem karizmatične Saudijke Hisse Hilal, prve žene koja se prijavila na pjesnički reality show u Abu Dhabiju, koncipiran kao pjesnička varijanta Voicea.
Riječ je o megapoularnom showu, u kojem se »naftni novac slijeva u stihove«. Bura se digla kad je Hilal u svom trećem nastupu odjevena u nikab i zavaljena u crvenu plišanu kičastu fotelju recitirala svoju poemu nazvanu »Fatve«. Tada je počela primati prijetnje smrću (»Ako me ubiju, bit ću mučenica humanosti«, kaže). Naravno ta pjesnikinja protiv ektremizma koja je stihovima razbila tabue postala je udarna vijest bjelosvjetskih TV postaja, čijim su »footageom« autori predozirali film. Pritom njihov prosede ostaje prilično konvencionalan, iako su pred sobom imali i više nego potentnu temu.
