Bioskop je naš – i ne baš

Liburnijski filmski festival: O jednom kinu, fragilnoj psihi, braku i kreativnoj nemoći

Dragan Rubeša



Najemotivniji segment doksa »Okupirani bioskop« Senke Domanović odnosi se na snimke iz jugoslavenskih kasnih pedesetih u kojem rijeke ljudi izlaze iz kina Zvezda na beogradskim Terazijama nakon projekcije Resnaisova filma »Hiroshima, mon amour«, dok ih TV novinar zaustavlja da bi ih upitao o njihovim impresijama. Jedna gledateljica reći će mu da joj se film jako svidio, jer govori o miru.


Ono što se kasnije događalo sa Zvezdom, više je bio nemir. Kino je prodano biznismenu i bivšem savjetniku srpskog ministra financija, kojem do kinoprikazivačke djelatnosti baš i nije previše stalo. Slična sudbina zadesila je brojne slične Zvezde na ovim prostorima. Sjetimo se Rijekakina čija se geneza puno ne razlikuje od bankrotirane firme Beograd film. Doduše riječki Teatro Fenice još nitko nije okupirao, jer su potencijalni »okupatori« dobili satisfakciju u formi Art-kina. Zato ono što je za riječko Art-kino knjižica »Molim fino«, iza koje stoji beogradski kolektiv Škart, to je za beogradsko kino Zvezda animirani video iza kojeg stoji ni manje ni više nego Michel Gondry.


Privatizirana okupacija


Doduše slične okupacije dogodile su se i nekim drugim lokacijama, poput rimskog Cinema America i sarajevskog kina Tesla preimenovanog u Kriterion, valjda zato što je okupatorima to zazvučalo nekako više londonski. No tek se »slučaj Zvezda« prometnuo u veliki hajp, pa su se u njegovoj derutnoj dvorani u podršci okupatorima izredali svi, od Alaina Badioua do Alexisa Tsiprasa u pratnji neizostavnog Srećka Horvata, kojima jedan od okupatora poručuje da »nisu dobrodošli«, jer nisu »ljudi iz filma« (»Beži tamo s Ciprasom!« jedan je od boljih one-linera autoričina komada).Došli su i oni koji tamo nisu trebali biti, poput Dragana Bjelogrlića, ali i oni koji su disali s njima istim revolucionarnim žarom, poput Marka Brecelja, koji okupatorima citira Gramscija (»Pesimizam u procjeni situacije i optimizam u aktivnostima«). Nažalost aktivnostima se paradoksalno dogodio trenutak »privatizirane okupacije«, kako to kaže jedan od aktera. Jer najprije je privatizirano kino, da bi potom bila privatizirana njegova okupacija.

»Gdje je revolucija?« pita se naslov četvrtog poglavlja autoričina filma. Rasprave su bile pune energije i »seksi«, nalik onima iz Campillova filma »120 otkucaja u minuti«, kino ili AIDS posve je nebitno, ali su »sabotirale proces učenja«. Euforija je ubrzo splasnula i nakon perioda kratkog uzleta, dogodilo se »opet ništa«. Pitanje je naime da li te okupacije išta rješavaju, bilo da se one odnose na kina ili tvornice. Zato je taj apsurd borbe u kojoj se sučeljavaju različite strategije i ideologije, najbolje formulirala jedna baskućnica: »Ako su oni uzurpirali ovaj prostor, onda hoću i ja da ga uzurpiram. Ovaj prostor nije ničiji«. Ostaju tek ruševine koje prizivaju Ramljakov doks »Kino otok« ili Wegnieresov »Hotel Jugoslavija«.


Kamera je štit




»Kamera u rukama je dobar štit«, kaže koautor filma »Josipa, volim te« Senad Zemunović, snimljenog u tandemu s Jadrankom Cicvarić Šiftar. Poput Mabićeva diptiha o Lopači (»Bolesno«, »Četvrti majmun«) i Nenadićevih »Dana ludila«, koje ćemo vidjeti u festivalskoj završnici, ali i lanjskog liburnijskog laureata Jakova Labrovića (»Blink«), »Josipa« je logični nastavak LFF opsesije psihijatrijskim temama. U autorovu fokusu je njegova fragilna cura, dugogodišnja ovisnica o tabletama, koja je u izuzetno mladoj dobi bila žrtva seksualnog zlostavljanja od člana uže obitelji. Ona je svjesna prisutnosti ljubavnikova »štita« i voli koketirati s autorovom invazivnom kamerom, koja joj je itekako bitna. On je toga očito svjestan i kaže joj da mu se njeno ponašanje ponekad doima kao »preglumljavanje«.


Slični intimistički prosede rabi i Renata Lučić u doksu »Kol’ko god nas noge nose«, snimajući u formi videodnevnika vlastite roditelje i njihov raspad braka, ali i mrzeći samu sebe, jer se zapetljala u njihovu dramu koju je nemoguće raspetljati. Prvi dio filma doima se poput inverzije Žilnikove »Pirike na filmu«, dok autorica posjećuje majku u Njemačkoj, gdje ona započinje život ispočetka s novim njemačkim partnerom. Iako majčin kraći povratak kćeri i mužu nema sretan kraj.A u »Precijenjenoj dramaturgiji« u režiji Sunčice Ane Veldić, autorica duhovito razlaže vlastitu kreativnu nemoć u zadanim akademskim okvirima, otkrivajući vlastiti kreativni kaos i apsolutnu predanost.