Razgovor s autorima

Kazališni put obilježen provokacijom: Premijera dokumentarca o Mani Gotovac

Kim Cuculić

Foto R. Brmalj

Foto R. Brmalj

Iz gomile materijala i izjava sugovornika složila se priča iz koje gledatelj može vidjeti svojevrsnu evoluciju same Mani Gotovac selidbom kroz različita kazališta i gradove. To je put od kazališnih eksperimenata, otvaranja prilike novim autorima, preko politike pa do spektakla. Cijelo to vrijeme njezin je put bio obilježen provokacijom, izazivanjem reakcija javnosti i publike



Dokumentarni film »Ona, teatar« o Mani Gotovac premijerno će biti prikazan u riječkom Art-kinu Croatia sutra u 19 sati. Film nudi pogled u profesionalni i privatni život naše najpoznatije teatrologinje i prve intendantice u povijesti hrvatskog teatra, a donosi mozaik razgovora s osobama iz domaćeg kulturnog i javnog života, arhivsku građu iz kazališta u kojima je Mani Gotovac radila (Teatar &TD, HNK Split i HNK Rijeka), prizore iz predstave »Pričaj mi o Gorkome« na različitim lokalitetima te iz predstave »Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca ‘Ocean more’«.


  Poticaj za rad na filmu nastao je zbog nepostojanja cjelovitog audiovizualnog zapisa o životu i radu Mani Gotovac. Sugovornici kroz razgovore koji su vođeni u Rijeci, Zagrebu, Splitu i Dubrovniku s gledateljima dijele kakva su iskustva imali s Gotovac u okvirima profesionalne suradnje, ali i privatnog poznanstva.


  Redateljica filma je Marina Banićević, producent Saša Stanić, njih dvoje su i scenaristi, a Stanić je zadužen i za kameru. Snimatelj zvuka i informatičku podršku dao je Damir Bišćan, montažu slike i zvuka potpisuje Liza Žufić, a glazbu Ivor Sikimić i Neven Martinčić feat. Rajko Ergić. Film je nastao u produkciji Udruge »Facultas«. Ovim povodom razgovaramo s Marinom Banićević i Sašom Stanićem.




  Kako ste došli na ideju da snimite film o Mani Gotovac?


  Marina BANIĆEVIĆ: – Ma odjednom, gotovo niotkud mi se nametnula ideja da radim taj film. Kroz Mani sam spojila svoje dvije ljubavi: kazalište i film. Dugi niz godina pratim kazalište i samim time sam imala uvid u ono što radi. Mani Gotovac je zadivljujuće hrabra i osobno i kazališno, ona je uvijek ispred svog vremena, izazovna i strastvena u svom pristupu i beskompromisno iskrena. Sjajna mi je ta njezina spremnost i nepokolebljivost da ruši i uspostavlja novo i neistraženo, uvijek bježeći od osrednjosti, zagledana u budućnost. U jednoj konzervativnoj sredini u kojoj živimo, koja nameće svoje uske mentalne prostore i otežava svaki potencijalni iskorak, to mi se čini krajnje odvažnim činom, pa sam vjerojatno spontano htjela istaknuti portret žene koja se usudi biti ono što želi.


Odvažni eksperiment


Saša STANIĆ: – Marina je krenula s idejom, a sve se drugo nekako u hodu posložilo. Tako se i konačna filmska ekipa, koja je ostala do završetka filma, formirala tijekom nekoliko mjeseci produkcije, a i sâm sam ušao u film nakon što je Marina već započela rad. Dakle, ona je zakuhala cijelu priču, a mi smo ostali tu bili da joj pomognemo u realizaciji. Kada sada prevrtimo sve što smo prošli tijekom rada na filmu, shvaćamo da je sve to bilo ludo odvažni eksperiment. Ući u film bez institucijske potpore, s vlastitim sredstvima, bilo je s jedne strane uistinu luckasto i toga smo bili svjesni od samog početka, ali s druge strane, bilo je i moguće jer je prava istina da danas za napraviti film ne trebaju znatna sredstva, naravno, dok god ljudi rade na dobru volju i entuzijazam, a ne za novac.


  Koliko je trajala realizacija i jeste li nailazili na neke poteškoće?


  Saša STANIĆ: – Na filmu se radilo od 2012. To je, kad se pogleda kalendar, strahovito dug period. Ipak, nije bilo gubljenja vremena – skupljali smo materijale s promocija knjiga, kazališnih predstava te smo polako stvarali sve veću arhivu snimljenih intervjua, kako sa samom Mani, tako i sa drugim sugovornicima. Na ovome mjestu moramo se zahvaliti svima koji su stali pred naše kamere; svi su pokazali visoku razinu profesionalnosti i susretljivosti.


  Također, kazališta koja smo kontaktirali – HNK Rijeka, HNK Split, Teatar &TD – redom su nam pomagala pri prikupljanju arhivskih snimaka predstava, a veliku zahvalnost dugujemo i fotografima koji su nam ustupili svoje fotografije za korištenje u filmu. Tako nam je, primjerice, Dražen Šokčević ustupio sjajne fotografije s nekoliko Riječkih ljetnih noći, koje su znatno pridonijele raznolikosti materijala prikazanog u filmu.


  Ukratko, ne možemo se dovoljno zahvaliti svima koji su pomogli da se ovaj film realizira. Naravno, najviše zahvalnosti dugujemo ostatku ekipe: Lizi Žufić koja je montirala film s nevjerojatnom količinom posvećenosti te Damiru Bišćanu koji je sa svojim informatičkim vještinama otklanjao softverske probleme, a oni su se pojavljivali u dnevnom ritmu. Tu su i naši muzičari Ivor Sikimić i Neven Martinčić koji su skladali i snimili glazbu. Da skratim, poteškoća je bilo neprestano, ali svi uključeni u film omogućili su da one budu zanemarive.


  Marina BANIĆEVIĆ: – Trajalo je dugo, ali to je ta priča kad si u nečemu sam i bez financijske podrške, što često bude i prednost, pokloni ti taj osjećaj nezavisnosti i samodostatnosti. Naša ekipa je, u stvari, mala filmska gerila i svi smo sve radli, ovisno o afinitetu.


  S druge strane, to trajanje je bio dobar poligon za posvetiti se filmu. To je vrijeme kad je Mani sa svojom knjigom »Fališ mi« postala književni hit i bio je cijeli niz promocija diljem Hrvatske koje smo pratili i snimali, kao i predstavu »Pričaj mi o Gorkome«. Tako smo dobili jednu filmsku paletu kulturnih, tekućih zbivanja koje su sada dio filma.


Crno-bijelo u boji


Mani Gotovac svojim je djelovanjem obilježila nekoliko sredina – Rijeku, Zagreb, Split i Dubrovnik. Koliko se te priče razlikuju?


  Marina BANIĆEVIĆ: – Ja bih rekla da se bitno razlikuju. U &TD-u je naglasak stavila na mlade neafirmirane autore, i pisce i redatelje i glumce, da svojom poetikom oblikuju teatar. Mislim da je tadašnji &TD probudila iz jedne anestezije i osvježila ga oslanjajući se na slobodu stvaralaštva i pomičući granice kazališta otvorila prostor postmodernog mišljenja teatra, rođen iz te neke klonulosti, umora i beznačaja, pretvorila sve to u jedan kazališni čin.


  U Splitu je pak radila politički teatar, neizmjerno hrabar i provokativan za tu sredinu i opet pomicala na određeni način granice kazališnog djelovanja, a u Rijeci jedan snažan senzacionalistički teatar, gdje uvodi estradu u kazalište i kultura odjednom postaje tema dnevnog razgovora, što je fantastično. Osobno, neke njezine kazališne odluke bile su mi sjajne, neke dobre, a s nekima se nisam uopće slagala, ali u konačnici to nije bitno. Važno je da je ostavila trag na kazališnoj mapi Hrvatske, propitkivala, istraživala i pomicala granice, što je, rekla bih, osnovna zadatost kazališta – usuditi se.


  Saša STANIĆ: – Ono što je konstanta rada Mani Gotovac, ma u kojoj sredini – kazališnoj, literarnoj, estradnoj, i ma u kojem gradu, da u njih unosi živost, nemir, polemike. Film smo i oblikovali tako da se u pojedinim segmentima govori o njezinu djelovanju u svakom od navedenih gradova. Marina je od gomile materijala i izjava sugovornika uspjela složiti priču iz koje gledatelj može vidjeti svojevrsnu evoluciju same Mani Gotovac kroz selidbu kroz različite teatre i gradove. To je put od kazališnih eksperimenata, otvaranja prilike novim autorima, preko politike, pa do spektakla. Cijelo to vrijeme njezin je put bio obilježen provokacijom, izazivanjem reakcija javnosti i publike.


  Kako je film koncipiran?


  Marina BANIĆEVIĆ: – Nismo se bojali posegnuti za klasičnom dokumentarnom formom. Struktura filma može se čitati kao svojevrsni triptih u kojemu galeristički i dramaturgijom prisjećanja kroz sugovornike i njihove dijaloge stvaramo kolaž-priču o Mani Gotovac, o njezinu književnom radu, njezinim intendanturama i trenutnom kazališnom djelovanju. Zbog vizualne dinamike film je podijeljen na crno-bijeli dio i dio u boji. Svi razgovorni dijelovi filma su crno-bijeli kao jedan realistički, dokumentarni zapis, svjedočanstvo, a pokrivni kadrovi su u boji kao nešto vanjsko, koloritno, izmaštano, kao dio neke kazališne iluzije.


  Saša STANIĆ: – Otpočetka nam je bilo jasno da žanr biografskoga dokumentarca ne pušta mnogo prostora za autorske eksperimente i poigravanja. Drugim riječima, neovisno o formi, estetici, produkcijskim standardima, konačni se film gleda zbog osobe kojoj je posvećen, a ne zbog autora i njegove vizije. I tu smo se, rekao bih, našli u nezahvalnoj poziciji. Naime, uhvatili smo se posla koji je potpuno atipičan za nekoga tko se bavi neprofesijskim filmom. Prihvatili smo se forme kojom se najčešće bave televizijske kuće. U domaćoj televizijskoj praksi to najčešće znači snimanje prigodničarskih, često konfekcijskih srednjometražnih filmova koji nude portret osobe iz kulturnog i umjetničkog života. Konfekcije, kao i adoracije, nastojali smo se kloniti, a ono što smo htjeli postići jest dati jednu moguću sliku profesionalnog života Mani Gotovac kroz riječi nekih od njezinih suradnika tijekom duge karijere.


  Kao uzor u takvom oblikovanju filma često smo kao orijentir imali PBS-ov dokumentarni serijal »American Masters«. Naravno da je riječ o standardu koji zbog produkcijskih uvjeta nismo mogli doseći, ali u postizanju cilja – a to je portretiranje određene osobe – pristupili smo na način istovjetan spomenutom serijalu. Tako smo osim alterniranja izjava sugovornika, kao i same Mani, u film uključili šaroliku arhivsku građu, fotografije, snimke predstava, materijale snimljene u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Rijeci. Sve to je oblikovano u trodijelnu strukturu. U prvome dijelu filma govori se o trenutno vrlo popularnim autobiografskim knjigama Mani Gotovac te adaptaciji dijelova knjige »Fališ mi« u kazališnu predstavu »Pričaj mi o Gorkome«. U drugome o godinama njezina rada u Zagrebu, Splitu i Rijeci, a u trećem, završnom dijelu, dajemo sliku adaptacije Bariccova romana »Ocean more« na prošlogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama te njenih planova za budućnost.


Apsolutna neskandaloznost


Djelovanje Mani Gotovac obilježeno je i nekim kontroverzama. Jesu li u filmu prisutni i kritičko-polemički tonovi?


  Marina BANIĆEVIĆ: – Ma i nije nam bila namjera davati naglasak na taj dio njezina rada. Mani je poznata kao senzacionalistička, skandalozna i beskompromisna. Je li ona samo to? Mene je zanimalo i to drugo lice i mislim da smo u tome uspjeli. To lice koje je vidljivo onome koji ga želi vidjeti, ali i nevidljivo onome tko ne želi. Nisu nas zanimale kontroverze i periferne teme i »red carpet«, već konkretni razgovori o kazališnom djelovanju. Vidjet ćemo što će pokazati gledateljski barometar.


  Saša STANIĆ: – Mani Gotovac kao malo tko u domaćem kulturnom životu zna da je i loša reklama još uvijek reklama i da je kao takva u suvremenom društvu, koje počiva na spektaklu i produciranju skandala, dobar marketing. Dobro je poentirao Darko Gašparović u filmu rekavši da je ona teatrabilna, odnosno da je sve ono što ona čini obilježeno teatarskom gestom. Ukratko, kod nje teatar nije samo posao već način života. Normalno da kao takva mnoge potiče na kritiku.


  Kako ste vi osobno doživjeli Mani Gotovac i kakav je vaš stav o njenom radu na području kazališta, kulture, pisanja…?


  Saša STANIĆ: – Suradnja s Mani na samom filmu bila je izvrsna – pokazala je visoku razinu profesionalnosti i uopće volje za suradnjom. Njezino djelovanje u domaćoj kulturi je, kao što ste i sami rekli, često obilježeno kontroverzama, ali s obzirom na to da živimo u sredini koja kulturne sadržaje (pre)često gura na razinu periferije i ezoterije, dobro je da imamo osobe koje unose poticaj za raspravom. Činjenica je da je svaki teatar za vrijeme njezina djelovanja bio predmetom razgovora ne samo kazališnih insajdera, već i prosječnih ljudi koji možda uopće i ne posjećuju teatar. Slično je i s njezinim autobiografskim knjigama.


  Svjedočeći brojnim promocijama njezinih knjiga osvjedočili smo se njezinoj uspješnoj komunikaciji s publikom. A koliko ona dobro poznaje bilo publike i domaće javnosti dokazuju i njezine riječi povodom najave izlaska ovoga filma – naime, predvidjela je da će ovaj film biti skandalozan upravo zbog svoje »apsolutne neskandaloznosti«. To samo potvrđuje u kolikoj je mjeri ona razumjela naše intencije – nas ni u jednom trenutku nisu zanimale senzacije, nego upravo njezin profesionalan rad koji je bogat i raznovrstan.


  Marina BANIĆEVIĆ: – Gotovo svaki zakazani termin snimanja je ispoštovan, a ona uvijek pripremljena. Ono što mi je kod Mani posebno dopadljivo je ta njezina kreativna budnost i svježina, vitalnost kojom zrači. Vječno u nekom stvaralačkom pogonu, znatiželjna i istraživačka, kazališno provokativna i nemirna. I na kraju, treba naglasiti užitak rada na filmu, općenito, biti dio mehanizma koji promiče kulturne sadržaje, naročito u ovo vrijeme političke nastranosti i rasadništva mržnje, kultura je utočište, prkos i suprotstavljanje tiraniji banalnosti i površnosti.