Ta ista izjava poslužila je režiseru Julienu Farautu kao polazišna točka za sjajni eksperimentalni doks »L’empire de la perfection« (Carstvo savršenstva), u kojem analizira odnos filma i sporta kroz igru mitskog Johna McEnroea. Zatekli smo se na dva različita terena na kojima se stvarnost i iluzija, materijalna ograničenja i utopije, nalaze u vječnom srazu. Pritom Faraut ne koristi vlastiti filmski materijal već je u igri pulsirajući footage otkriven u prašnjavim arhivima Nacionalnog sportskog instituta, poznatijeg kao INSEP (Insitut national du sport, de l’expertise et de la performance), gdje je proveo sate i sate gledajući stare 16mm snimke iza kojih stoji sportaš i režiser Gil de Kermadec, ali i analizirajući pokrete i duh njihove »savršene reprodukcije«. U početku su to bili klasični instrukcijski filmovi. Ali Kermadec ubrzo postaje svjestan da položaji instruktora promatrani u slow motionu ne daju pravu sliku o igračevim pokretima tijekom realnog meča.
Teniski amater
Zato se Kermadec ubrzo fokusirao na Johna McEnroea, tog najnepredvidljivijeg genija među teniskim legendama, promatrajući ga kao igrača koji je bio previše neposlušan da bi zadovoljio pravila jedne igre kao aristokratske etikete. Igre koja se više oslanja na ritual nego na izazov/dvoboj. Iako Mićo Dušanović preferira potonje, često koristeći tijekom prijenosa igre termine poput okršaja, rata i borbe, bildajući nacionalni ponos do granice izdržljivosti. Zaboravimo dakle na filmove poput Metzova »Borg vs McEnroe«, koliko god on bio zanimljiv. Zaboravimo na Shiu LaBeoufa koji glumeći McEnroea u Metzovu komadu pretvara bijes u umjetnost. Ono što je za Metza Wimbledon 1980. to je za Farauta Roland Garros 1984. No uz Godarda, Farautu je kao inspiracija poslužio i još jedan veliki zaljubljenik u tenis, radikalnijoj sinefiliji poznatiji kao filmolog i filmski/medijski kritičar, kojem je bilo posvećeno peto izdanje Filmskih mutacija – Festivala nevidljivog filma (Etička točka filma). Riječ je o Sergeu Daneyu koji je često pisao o tenisu za francuski »Liberation« i redovito odlazio na French Open.
U svom seminalnom tekstu »La Fosse aux images« objavljenom u knjizi »L’amateur de tennis« (Teniski amater) koja obuhvaća zbirku njegovih sportskih tekstova objavljenih tijekom osamdesetih u »Liberationu«, Daney se referira na odnos McEnroea prema fotografima čija su ga škljocanja kamera ometala u igri. Ali McEnroe nije bio usamljen u takvim reakcijama. Neki tenisači smatrali su da bi se French Open trebao održavati bez fotografa, te da je televizijsko izvještavanje i više nego dovoljno. Razgovaralo se tada i o nekim drugim temama poput zvučno neprobojnih zidova, štrajka fotografa i zvuka zrakoplova iznad Flushing Meadowsa. No McEnroe je bio najglasniji (»On ne igra po njihovim pravilima…Dan ranije udario je lopticu u kabinu s kamerom…Možda bi trebao pokazati neke temeljne manire!«, piše Daney). No McEnroe je tvrdio da takve reakcije nisu povezane s velikim novcem, već čistim sportom. Iako ga Daney opisuje kao »frustriranog posrednika koji ide prema kompromisu«.
Izmišljanje vremena
No bez obzira na te nekontrolirane izljeve bijesa, sukobe s fotografima i njegovo inzistiranje da se oni odstrane s terena, njegova igra u Farautovu komadu postaje nešto najbliže savršenstvu, u magičnom spoju elegancije, ležernosti i preciznosti. Čista koncentrirana čistoća. Tako i autorove konstantne teorijske refleksije koje sežu od Godarda do Daneya, grade bliski odnos između tenisa i filma u njihovoj sposobnosti »izmišljanja vremena«. Ali negdje duboko ispod zemljanog terena Roland Garrosa obitavaju i duhovi pionira kronofotografije Etiennea-Jules Mareya koji prizivaju primitivnu eru filma i njena istraživanja »grafičkog ispisivanja pokreta«. Ne, slike ne lažu. Dokument je iluzija, tvrdi Faraut. Jer, te iste slike imaju snagu pokazati ono što nije dostupno oku i otkriti skrivene trajektorije, dok autor montira tuđe slike namijenjene posve drugom cilju.
Zato »Carstvo savršenstva« pokušava jednim udarcem ispričati dvije priče. Priču jednog režisera i priču jednog tenisača. Obojica su opsjednuti savršenstvom. U potonjeg će to savršenstvo ponekad rezultirati porazom. Riječ je o mitskom finalu Roland Garrosa iz ’84, kad je McEnroe izgubio protiv Lendla u petom setu. Kao da je Farautov krajnje osobni pogled na neki način vratio »oteto«, slaveći razornu ljepotu njihove geste. Poraz je uvijek provizoran. Jedan korak do savršenstva. Zato je jedina relevantna predigra Farautovu filmu segment doksa »Playing Men« Matjaža Ivanišina u kojem se nostalgični autor euforično prisjeća Ivaniševićeva wimbledonskog trijumfa.
