Na listi strijeljanih koju je beogradska Politika objavila 28. studenog 1944. godine, 37. po redu bio je Veljko Kockar, »student tehnike, agent Gestapa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta«. Tako je barem pisalo pored njegova imena. Kockar (to mu nije pseudonim, već pravo prezime) bio je strip crtač stasao u tridesetima, kad je ta ista Politika počela objavljivati prijevode poznatih američkih stripova, čiji će prirodni habitat postati legendarni Politikin zabavnik, pokrenut u veljači 1939.

U Beograd je stigao iz rodnog Osijeka. A pažnju je privukao stripom »Kaktus Bata«, čiji su bodljikavi hodajući junaci umjesto gaća imali »saksiju«. Strip je nastao pod snažnim utjecajem Walta Disneya. A taj isti diznijevski stil baštinli su u svojoj ranoj fazi i drugi strip crtači i animatori, poput oskarovca Dušana Vukotića. No Batina metaforična zarobljenost u toj »saksiji« nije ga sprečavala da hoda.

Njegovim likom i djelom pozabavio se doks Đorđa Markovića »Poslednja avantura Kaktus Bate« snimljen u suradnji s Aleksandrom Zografom, koji je pronašao Kockarov strip na jednom buvljaku kao mjestu »kolektivno nesvjesnog«. Film će biti prikazan 19. studenog u riječkom Art-kinu u sklopu programa »Secret Arts Cinema«, doduše u ponešto modificiranom Cro prijevodu (šifra: »Tko je smjestio kaktusiću«). I doista, Kockarov lik i djelo ostaju totalni »secret«, obavijeni velom misterija. Tko mu je smjestio suradnju s Gestapom? O njegovu životu zna se malo.

Mračni period

Dok Zograf pokušava riješiti taj misterij i stavlja na ploču podatke koje je pronašao u prašnjavim arhivima u maniri pedantnog detektiva iz CSI serije, povezjući ih crvenim koncem, animirana figurica Kaktusa Bate ulazi u dokumentarni kadar i prati svaki njegov korak. Ugurao se čak i među pripadnike »nove narodne vlasti«, koji se ukazuju u nepotrebnim igranim rekonstrukcijama koje prizivaju HTV-ove revizionističke emisije o Bleiburgu. Koji je bio najveći Kockarov krimen? Neki smatraju da on nije objavio nijednu tablu koja bi se mogla okarakterizirati kao nacistička propaganda ili politički komentar. Drugi misle da ga je u smrt odvela karikatura Staljina. Jer taj isti mračni period pamti i neke druge strip crtače, poput sovjetskog emigranta Konstantina Kuznjecova, koji je bio angažiran u beogradskom nacističkom propagandnom odjelu na izradi plakata.

No neprijeporna je činjenica da je Kockar uz ljude-kaktuse oslikavao u »Bodljikavom prasetu« i erotske crteže s pin-up curama, što je bilo prilično diskutabilno u vremenima u kojima su nacisti vješali antifašiste na Terazijama. A nakon što je u Politici objavljena lista »izdajnika i neprijatelja naroda« na kojoj se našao i inkriminirani strip crtač, na njenoj naslovnici ubrzo će osvanuti tekst Marka Ristića, jednog od stupova beogradske avangarde i najeminentnijih beogradskih nadrealista. Taj tekst naslovljen »Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin«, trebao je poslužiti kao neka vrsta podrške tim kolektivnim egzekucijama.

Naravno, slični ambivalentni odnos prema nacizmu emanirali su i neki drugi strip crtači s »ovih prostora«. Prisjetimo se Andrije Maurovića za kojeg se često govorilo da je bio »naklonjen ustašama« i koji je napravio portret Ante Pavelića »da bi preživio«, iako se njegovo ime ne spominje u filmu (Mirko Ilić se referira na ulogu Picassa u okupiranom Parizu). Isti je tijekom NDH izdavao stripove s nabildanim hrvatskim temama poput »Kneza Radoslava« i »Kralja Tomislava«, iako u tim stripovima nema »ništa ustaškog«, već je njihova povijesna tematika naprosto fino legla u datom trenutku, zbog čega su bili zabranjeni u periodu SFRJ. Jer Maurović je poput Kockara prošao niz kontradiktornih ideoloških i društvenih stavova i normi. A obojicu veže strast prema erotskom stripu. No prvog spomenutog je barem rehabilitirala njegova karikatura Hitlera iz 1933., ali i odlazak u NOB, gdje je »crtao ono što je zaista vidio«.

Emotivni trenuci

U Markovićevu doksu pojavljuju se i neki zanimljivi sugovornici, poput Robreta Crumba, autora mitskog »Mačka Fritza«, ali i bivši agenti OZNA-e, te srpski zet Charles Alverson, poznatiji kao desna ruka legendarnog Harveya Kurtzmana (šifra: »Mad«), koji trenutno živi u jednom selu blizu Bačke Palanke. Crumb je zadivljen Kockarovim stilom i »njegovim kuhinjama koje izgledaju totalno američke«, ali se referira i na vlastite »blasfemične« crteže koji su iznervirali islamske fundamentaliste. Tako će Kockar praktički biti stavljen u isti koš sa žrtvama Charlie Hebdoa, dok nacističko bombardiranje Beograda 1941. autor orkestrira s NATO-ovim bombardiranjem Pančeva 1999.

Ipak, najemotivniji dio filma pripada dirljivom monologu Kockarove sestre Jovanke, koja je živjela u Osijeku, gdje autor posjećuje grob na čijoj je ploči otisnuto njegovo ime i prezime, iako je on prazan. U blizini te lucidne starice, Kaktus Bata možda bi pronašao svoj mir, oslobođen od straha i nesigurnosti. Iako će se Batina avantura okončati u jednom »Dreamlandu« u društvu Mikija i Paška, kao poklon za onog koji je loptom pogodio sve limenke.