Film Igora Modrića

‘Črni Kastavac’: Gradska loža premala za sve koji su htjeli premijerno pogledati film o Jerryju Ricksu

Ivana Kocijan

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Film donosi uvid u život američkog kozmopolita i nomada, vrhunskoga bluesmana, kroz zanimljivu priču koju pričaju brojni Ricksovi prijatelji, poznanici, kolege, eminentni svjetski glazbenici, ali i Kastavci koji su imali prilike upoznati tog glazbenika koji je Kastav povezao s temeljima bluesa



Igor Modrić


Igor Modrić


Philadelphia Jerry Ricks. Slavni američki gitarist i pjevač, najznačajniji svjetski predstavnik tradicionalnoga bluesa, bio je velik čovjek, svjetski putnik velikog srca koji je volio prenositi znanje o glazbi i pozitivno utjecao na mnoge ljude.




Jerry Ricks bio je glazbeni lutalica koji je doveo blues u Kastav, a Kastav mu je na tome zahvalio nakon njegove prerane smrti, osnivanjem memorijalnog Kastav Blues Festivala čije je deseto izdanje preksinoć doživjelo vrhunac premijernim prikazivanjem dokumentarnog filma »Črni Kastavac« redatelja Igora Modrića.


Kastavska Gradska loža bila je premala za sve one koji su željeli prvi pogledati film koji donosi uvid u život američkog kozmopolita i nomada, vrhunskoga bluesmana, kroz zanimljivu priču koju pričaju brojni Ricksovi prijatelji, poznanici, kolege, eminentni svjetski glazbenici, ali i Kastavci koji su imali prilike upoznati tog glazbenika koji je Kastav povezao s temeljima bluesa.


Duck Baker, Bonnie Dobson, Michael Roach, Alan Smith, Michel Lelong, Damir Halilić Hal, Zdenko Simčić, Damir Srok, Jasna Kinkela, Meri Trošelj, Silvije Uljačić, Tomislav Goluban, Ivan Petričić, Marijan Vejvoda, Zoran Majstorović, Dubravko Seršić, Nenad Krneta, Božidar Milinović – Mr. Jazz, Branko Kukurin – Jani, Marin Rančić, Denis Romac, Deni Šesnić, Tommy Emmanuel, Jadranka Čubrić, Ivica Lukanović, Dolores Kukurin, Franjo Jurčević – samo su neki od sugovornika u filmu »Črni Kastavac«.


Rođen u Philadelphiji, središtu crnačke glazbe, Ricks je bio primjer pravog »ramblera«, glazbenika lutalice koji se nije mogao zadržati na jednom mjestu, a svijet je obišao promičući autentični crnački blues. U početku je htio svirati jazz i trubu, no blues je ubrzo postao njegov univerzalni jezik, a gitara njegov jedini instrument.


Njegova povezanost s Lijepom Našom započela je još 80-ih, točnije 1983. godine kada je prvi put nastupio u Zagrebu gdje je, u studiju Jadran Filma, u nevjerojatnom terminu – u nedjelju u 7.30 ujutro, snimao i svoj prvi album »Help Me Blues«.


Zadnja etapa


To je tek jedna od zanimljivih informacija iz filma redatelja i scenarista Igor Modrić koji nam je otkrio kako je došlo do snimanja filma »Črni Kastavac«.


– Iskreno nisam nikad ni pomišljao napraviti film o Jerryju Ricksu iako živim u Kastvu pa sam se s Jerryjem često i susretao, i družio. Doživljavao sam ga više kao čovjeka iz susjedstva nego li kao nekog tko ima fascinantnu glazbenu prošlost, a kako je bio vrlo skroman i jednostavan, više je pričao o svemu drugom nego o sebi. No, na prošlom Kastav Blues Festivalu susreo sam Tomislava Golubana i Sinišu Bizovića koji su osmislili cijeli projekt koji bi voljeli realizirati za 10. godišnjicu Kastav Blues Festivala i Jerryjeve smrti, a uključivao bi osim izdavanja CD-a, knjige i slično, i izradu filma. Ali kako od ideje do realizacije postoji i onaj segment koji se zove novac, taj njihov projekt nije bilo moguće realizirati u tom obimu tako da se na kraju krenulo samo u realizaciju filma, objasnio je Modrić.



Bivši kastavski gradonačelnik Ivica Lukanović oduševljen je dokumentarcem u kojem je i sam jedan od sugovornika.– Oduševljen sam ne samo promocijom filma, nego i cijelim događajem. Michael Roach i Duck Baker, svjetski poznati glazbenici koji su nastupili nakon projekcije filma, svjetski su autoriteti u tom glazbenom području, a tako su spontani i normalni ljudi. Njihov nastup u Loži bio je tako nepretenciozan, a s druge strane takva glazbena bombonijera. Bio je fenomenalan osjećaj nazočiti tom događanju. Onaj tko je svjestan koliko je to svjetski događaj, još je više uživao, rekao je Lukanović koji je u dokumentarcu objasnio kako je mu je ispunjena želja da bude pokopan na kastavskom groblju.  – Drago mi je da je i Kastav bio koristan u cijeloj toj lijepoj, velikoj priči. Michael Roach i ja već neko vrijeme imamo ideju o Ricksovoj skulpturi koja bi se nalazila na mjestu u Kastvu na kojem je najviše boravio, kako bi se i na taj način dodatno obilježila kastavska blues priča. Bio bi to lijepi dodatak tom umjetničkom, blueserskom štihu Kastva, dodao je Lukanović.Umjetnički ravnatelj Kastav Blues Festivala Damir Halilić Hal kaže kako je »Črni Kastavac« potencijalni hrvatski izvozni proizvod i jedan od najboljih uradaka u domeni dokumentarnog glazbenog filma.– Sad je samo pitanje što dalje i kako pravilno upravljati resursima. Film bi svakako trebalo pustiti na festivale, nacionalnu TV. Sadržaj filma je zanimljiv ne samo zbog toga što baca novo svjetlo na Ricksa, nego i zbog toga što dovodi u kontakt hrvatsku i američku glazbu i dobra je promocija i Kastva i Hrvatske. Tematika dokumentarca internacionalno je zanimljiva, svi ljubiteljima bluesa širom svijeta. Ne znam koliko ljudi razumiju detalje, no ljudi koji se spominju u filmu predstavljaju Panteon blues glazbe. Primjerice, Buddy Guy s kojim je 1969. bio na turneji pod pokroviteljstvom State departmenta, živuća je legenda. Svirao je i s Docom Watsonom, ikonom američke glazbe, i drugim američkim izvođačima koji su bili fundament za kasniju britansku blues invaziju, rekao je Hal dodavši kako film »Črni Kastavac« premašuje granice dokumentarca.


 Kako ste zamislili film, a kako on izgleda u konačnici? Odnosno, koliko se finalni rezultat razlikuje ili ne razlikuje od početne ideje?


– Film nije klasični biografski film jer ni Jerryjev život muzičara nije bio klasičan i isključivo vezan samo uz glazbu. Naime, kako je on živio kao bluzer rambler tj. čovjek kojeg ne drži jedno mjesto, koji živi kao nomad i nigdje se ne zadržava na dulje vrijeme upoznavajući tako i različite kulture i ljude, tako je zamišljen i film. Znamo da mu je zadnja etapa životnog lutanja bio Kastav gdje je u kratkom vremenu upoznao i družio se s raznim ljudima, od glazbenika preko »običnih ljudi« do svećenika i sveučilišnih profesora, tako se i u filmu više naglašava ta njegova socijalna crta nego li njegova glazbena veličina. To je bila ideja u startu i nije se mijenjala. Finalni proizvod ne razlikuje se ni puno, ni bitno od te prve zamisli.


Nepravedno zapostavljen


Prema informacijama koje ste prikupili tijekom snimanja, koliki je bio Jerryjev utjecaj na američkoj blues sceni?


– Započinjanjem rada na filmu i vrlo oskudnom materijalu koji je dostupan o njemu na netu nisam mogao ni zamisliti do kojih ćemo priča doći istražujući i pričajući s raznim sugovornicima s kojima je on radio ili prijateljevao. Ali kako jedan sugovornik reče, on je nepravedno bio zapostavljen u medijima tako da njegova uloga djeluje puno manja nego li zaista jest. Ali mislim da će ovim filmom biti dosta toga jasnije.


Koliko ste sugovornika imali tijekom snimanja filma?


– Sugovornika u filmu ima 30, ali to su zaista samo oni koji su bili u bližem kontaktu s njim jer moglo ih je biti i puno više budući da je on bio takav društvenjak da su još mnogi mogli ispričati brdo zanimljivih priča. A pretpostavljam da će se nakon prikazivanja filma početi javljati još mnogi iz drugih zemalja u kojima je boravio te i u njihovim sredinama isto ostavio neki trag. Tada ćemo možda morati snimiti i nastavak, haha.


Tko su vam bili najzanimljiviji sugovornici?


– Teško je reći jer svaki sugovornik je bio na svoj način zanimljiv. Svatko od njih imao je svoje viđenje Jerryja. Svi su se slagali u jednom, a to je da je Jerry bio vrhunski glazbenik i dobar čovjek. Jedino su neki od njih bili spontaniji pred kamerom, a drugi tek kad bi se kamera ugasila. S nekima smo morali i ponoviti snimanje. Ali ako već moram spomenuti nekog onda su onako »filmski« najbolji bili Duck Baker koji je bio i njegov najbolji prijatelj, a od naših mogu možda izdvojiti Silvija Uljančića koji je na jedan izuzetno topao način ispričao svoju priču s Jerryjem.


Klik na prvu


Gdje ste sve snimali film?



Skulptura na dar


Dugogodišnji suradnik festivala, porečki umjetnik Emil Knapić preksinoć je uručio poklon iznenađenja, svoju skulpturu, kumu festivala, američkom glazbeniku Michaelu Roachu koji je nakon promocije filma nastupio u Gradskoj loži zajedno s kolegom glazbenikom, američkim gitaristom Duckom Bakerom. Tom prigodom Roach je otkrio kako ga je upravo Baker upoznao s Ricksom, a on je kasnije Ricksa upoznao s Damirom Halilićem Halom zahvaljujući kojem je došao u Kastav, i u njemu ostao.



– Film je sniman u Londonu te kod nas u Varaždinu gdje živi Mladen Mazur, jazz publicist koji je bio i producent Jerryju Ricksu još 1984. na snimanju njegovog prvog samostalnog LP-ja, za tadašnji Jugoton. A ostatak kadrova sniman je tu kod nas na različitim lokacijama, a najviše, naravno, u Kastvu.


Tko je uz vas bio uključen u snimanje filma?


– Ekipu filma čine snimatelj Robert Kalčić, koscenaristica Slavica Mrkić Modrić, producent i »motor« cijele priče Damir Halilić Hal koji je ujedno i »krivac« što je Jerry uopće došao u Kastav i tu ostao. Kasnije su još mnogi uskočili pomažući u bilo kojem segmentu i to naravno volonterski pošto je budžet filma bio takav da je pokrio samo troškove putovanja, prijevode i neke nužne tehničke stvari. A ekipa je još jednom ostala bez honorara. No…


Dolaskom u Kastav Ricks je ovaj grad povezao s temeljima bluesa. Što je Ricks donio Kastvu i hrvatskoj glazbenoj sceni?


– Ricks je Kastvu donio široku dušu, dobronamjernost i dašak »Delte«. Zapravo mu je donio sve ono što Kastav i sam ima, samo na način nekog drugog meridijana i neke druge paralele od onih na kojima se Jerry rodio i odrastao. Kliknuli su si na prvu. Šteta je da ta veza nije duže potrajala, no i u onoliko vremena koliko su imali ostvarili su mnogo. U Kastvu je umro velikan delta bluesa, a njemu u čast rodio se Kastav blues festival. On je svoje poslanje završio. Kastvu je predao svoju snove. Svoju gitaru. A na Kastvu je da nastavi njegovu »cestu«. Ili kako je to u filmu lijepo rekao Alan Smith – dok živi Kastav blues festival, živjet će i uspomena na Jerryja Ricksa.


Jerry Ricks


Jerry Ricks