Boksačka drama

Borbeni ring emocija na venecijanskoj Mostri: Celuloidni šampioni u teškoj kategoriji

Dragan Rubeša

Boksačka drama kao kvintesencijalni podžanr povukla se s holivudskog ringa krajem osamdesetih, s tek povremenim kasnijim proplamsajima. Tada je ona bila ritualna moralna igra u kojoj se čistoća boksačeva srca testirala njegovom čežnjom da dosegne vrh. I »Rocky« je portretiran kao tipični staromodni heroj čiji su bicepsi bili napumpani snažnom dosom emocija. Njegov klimaks postaje »veliki finalni meč«. Rockyjeva boksačka »soap opera« od pet epizoda dominirala je punih petnaest godina, da bi joj se kasnije dogodila još dva nastavka, »Rocky Balboa« (2006) i »Creed: Legenda je rođena« (2015), dok je novi nastavak »Creed 2« trenutno u fazi postprodukcije. U njemu se Rockyjev protege Adonis Creed suočava s Viktorom, sinom Ivana Draga. Jer, »Rockyjeva« retorika savršeno korespondira s citatom velikog Sama Fullera, koji promatra film kao borbeno polje ljubavi, mržnje, nasilja, akcije i smrti. Jednom riječju, ring emocija.

Njegovi karakteri često su bili reducirani na sjene, ali su barem imali veliko srce. No Avildsenova saga bila je jedna od rijetkih u kojoj se ne ukazuju gangsteri. Iako se boksačka drama često promatra u diskursu gangsterskog filma ili nekog drugog žanra (film noir, melodrama). Bilo je tu i atipičnih situacija poput Litvakova komada »Grad koji treba osvojiti« u kojem James Cagney kao veliki zaštitnik umjetnosti ne izlazi iz ringa sve dok svom bratu skladatelju ne osigura dovoljno novca da bi okončao Newyoršku simfoniju. Bilo je tu i suprotnih situacija, poput Mamoulianova »Zlatnog mladića« u kojem William Holden prodaje svoju violinu za par boksačkih rukavica da bi došao do lakog novca, pri čemu autor predloška dramaturg i scenarist Clifford Odets tretira zbivanja na ringu i oko njega kao metaforu za sukob kapitala i rada.


Mazohizam i ponos


Slični pristup koristi u sjajnom noiru »Tijelo i duša« njegov autor Robret Rossen u kojem se boksačev uspjeh promatra kao puka iluzija, jer mafija čiji se dim kubanskih cigara nadvio nad njegovim ringom, eksploatira njegovu snagu. Na isti način, u ekstraordinarnoj »Namještaljki« Roberta Wisea s Robertom Ryanom u ulozi ostarjelog boksača koji se priprema na meč koji mora izgubiti, mazohizam se sudara s uzaludnim ponosom koji u svom idealnom omjeru tvori esenciju boksa kao filmskog mita, iako autor zadržava humanističku notu. No Scorsesovo remek-djelo »Razjareni bik« u kojem nasilje nije samo fizičko već i ono emotivno koje pulsira u La Mottinu bračnom ringu kao poligonu za treniranje njegova mačizma, bio je zadnji veliki boksački film. Ubrzo su ga zamijenili neki drugi fajteri iz ultimate fight kaveza i kickboxing arena. Ovakvu situaciju iskoristio je europski film, odvalivši Amerima snažni kroše sa Sheridanovim »Boksačem« u kojem Daniel Day Lewis nakon izlaska iz zatvora otvara boksački klub nazvan »Sveta obitelj!« u kojem bi se trebali udružiti republikanski i protestantski »sveci«. Pritom njihovi okršaji postaju idealizirana varijanta političke borbe koja se odvija izvan dvorane.


No da za boks na filmskom platnu ima nade i u novom mileniju, pobrinuo se etablirani dokumentarist Frederick Wiseman (»Boxing Gym«) koji igra na estetiku cinema veritea. A na red su došle i cure u ringu, s Clintom Eastwoodom (»Djevojka od milijun dolara«) i Karyn Kusamom (»Boksačica«) čiji je komad ambjentiranom u bezličnom bruklinskom naselju Red Hook zamišljenim kao dio urbanističkog projekta izgradnje državnih stanova za siromašne latinoameričke obitelji. U takvoj socijalnoj klimi, njena junakinja ulazi u ring da bi pokušala razoriti strogi mačistički kodeks, čime bivaju poljuljani temelji rodne segregacije. Ovdje se rodna borba direktno prebacuje u ring, kad autoričina heroina Diane mora ukrstiti šake sa svojim momkom koji u početku odbija sudjelovati u meču, da to ne bi dovelo u pitanje njegovu muškost.


Ali & Steve


S druge strane, veliki Michael Mann (»Ali«) koristi žanrovske obrasce biopica da bi nam prezentirao isječak iz slavne povijesti boksa kroz život legendarnog Mohameda Alija. Njegovo odbijanje da sudjeluje u prljavom vijetnamskom ratu (»Nijedan Vijetkongovac nikad me nije nazvao crnčugom«), njegove povijesne mečeve, njegov prijelaz na muslimansku vjeru i njegovu idolatriju Malcolma X-a, ali i njegov zairski meč s Foremanom kojim su se već pozabavili i autori doksa »When We Were Kings« (obratimo pažnju na mural na kojem je oslikan Ali kako šakama pokušava zaustaviti tenkove). S druge strane Samuel Juoy (»Sparring«) čiji je komad premijerno prikazan na lanjskom Locarnu, pokušava demitologizirati boks kroz lik osrednjeg boksača na zalazu karijere (13 pobjeda, 3 neriješena rezultata, 33 poraza) koji postaje sparing partner mladoj boksačkoj zvijezdi u usponu. Drugim riječima, on je taj koji prima udarce i dobro ih naplaćuje, kako bi obitelji osigurano normalnu egzistenciju. Za razliku od Alijevih povijesnih okršaja, u Juoya se mečevi događaju u starim kockarnicama. I netom završeno ovogodišnje 75. po redu izdanje venecijanske Mostre nije moglo proći bez boksača. Riječ je o indonežanskom filmu »Sjećanja na moje tijelo« u režiji Garina Nugrohoa u kojem se član plesne škole Lengger u čijim koreografijama muškarci koriste ženske pokrete, zaljubljuje u ljepuškastog boksača. Iako je njegov životni meč krajnje osobne prirode. Na svom intimnom ringu, on vodi bitku s vlastitim tijelom. U zemlji u kojoj ekonomski liberalizam i radikalni islamizam idu ruku pod ruku, to baš i nije lako. Ali je ipak izvedivo.