Arhitektura vremena

“Years of construction”: Emigholzov opus sveden na vječni odnos čovjeka i – betona

Dragan Rubeša

Guangzou, južna Kina. Grad luksuznih fasada i beskrajnog niza nebodera. Grad u kojem se ljudi bore za životni prostor. U tom miljeu kojim caruju korumpirani developeri, pohlepa i brutalni društveni tektonski poremećaji, ekstraordinarni Lou Ye ambijentirao je najnoviji triler »Igra sjena«.Sve započinje s jednim buldožerom koji je demolirao zgradu dječjeg vrtića, da bi na njenoj lokaciji niknuo još jedan stambeno poslovni kompleks. Grupa građana odluči pokazati neposluh i kreće u borbu s privatnom zaštitarskom tvrtkom e da bi spriječili rušenje njihove stare četvrti. Ali u tom sveopćem kaosu nastradat će direktor gradske građevinske komisije. Njegova smrt osvijetlit će neke druge neistražene zločine povezane s građevinskom mafijom.

Krhotine zida




Zagreb, središnja Hrvatska. Grad luksuznih fasada i beskrajnog niza staklenih nebodera na Savi, pored kojih se Guangzou, Dubai i Beograd na vodi doimaju otužno. Grad u kojem se obični ljudi bore za životni prostor. Ovaj triler još uvijek nije snimljen. Njegov još nerealizirani scenarij pripada nekoj dalekoj budućnosti o kojoj sanja jedan megalomanski gradonačelnik. Strategija je poznata. Iseliti osiromašenu radničku klasu i umirovljenike iz njihovih zapuštenih »štakornjaka« i transformirati ih u atraktivne rezidencijalno poslovne zgrade, coworking hubove i labove. Takva gentrifikacija već se dogodila berlinskim kvartovima Kreuzberg i Neukolln, nekad mekama pankera i Turaka. Danas su njihove kebab birceve zamijenile hipsterske zalogajnice, street style butici, arhitektonski uredi, dućani s veganskom hranom i kafići u kojima organski fair trade macchiato košta 3 eura, a cijene stambenih kvadrata i najamnine dostižu stratosferske visine.


Omibus »Berlin, volim te«, posljednji u nizu filmova iz serije »Gradovi ljubavi«, koja se dosad zaustavila u Parizu, New Yorku i Riju, posve je imun na takve gentrifikacijske mijene i tranzicije socijalno-klasne strukture nekih njegovih dijelova, jer one nisu nimalo romantične. Jer, Kreuzberg iz Ganselova segmenta nije posve ispražnjen od Turaka, iako taksistica Sibel Kekilli onako usput spominje gentrifikaciju i migrante (jedna od vinjeta fokusirana je na humanitarku Keiru Knightley zaposlenu u izbjegličkom centru lociranom u hangarima Tempelhofa koja dovodi kući malog sirijskog izbjeglicu). A u njegovoj uvodnoj priči koja funkcionira kao posveta Wendersovu »Nebu nad Berlinom«, imamo jednog »zaleđenog« uličnog performera s krilima anđela, smještenog ispred krhotine od Zida na Potsdamer Platzu, koji se smrzava u očekivanju napojnica. Ali u »Nebu nad Berlinom«, ta ista zona Potsdamer Platza na kojoj se danas zatekao taj promrzli anđeo, bila je načičkana dizalicama i pretvorena u ogromno gradilište na kojem će niknuti šuma staklenih nebodera i Berlinale Palast.


Proizvodnja prostora


Ponešto drukčijim mijenama bavi se Heinz Emigholz u najnovijem doksu »Years of Construction«. I dalje ostajemo u njemačkoj građevinskoj sferi, njenim rekonstrukcijama i arhitektonskim transformacijama. Uostalom, čitav Emigholzov opus sveden je na vječni međuodnos čovjeka i zgrade/betona. U vječnom ciklusu razaranja i novih početaka, destrukcije i rekonstrukcije. Snimljen u periodu od pet godina, autorov komad dokumentira rušenje i ponovnu izgradnju/rekonstrukciju jednog krila Kunsthallea u Mannheimu. Slična intervencija modernog u Art Nouveau zdanje Kunsthallea sagrađenog 1907. priziva izgradnju Muzičke akademije u Zagrebu, čija fasada postaje snažni kontrast susjednoj Školi primjenjene umjetnosti i dizajna.




Na posljednjoj izložbi koja se dogodila u Kunsthalleu prije njegova rušenja i rekonstrukcije, platna su bila izložena u mračnim prostorijama, dok su neke od njegovih najvoluminoznijih skulptura gotovo probile strop. Artefakti su potom pohranjeni u skladište i muzejsko krilo je demolirano, da bi na njegovu mjestu niknula nova moderna staklena zgrada. Genezu njene rekonstrukcije autor promatra u seriji kraćih kadrova koji traju od 4 do 5 sekundi, snimljenih statičnom kamerom i praćenih stvarnim zvukovima. Potom će se na platnu ukazati godina njene inauguracije, kad je nova zgrada artefaktima podarila svjetlost i osigurala im prostor kakav zaslužuju. Zato će nakon njegove berlinske premijere u sklopu Foruma, »Years of Construction« biti prezentiran 29. ožujka na originalnoj muzejskoj lokaciji Kunsthallea kao prostorna videoinstalacija.


Iako Emigholz i dalje odbija koristiti naraciju već strogo igra na retoriku opservacijskog doksa, ovo je prvi njegov komad koji ne promatra već postojeće prostore i djela slavnih arhitekata, bilo da je riječ o Nerviju (»Parabeton«), Albertu Loosu (»Loos Ornamental«, »Arhitektura kao autobiografija«), braći Perret (»Perret in France and Algeria«) ili Samuelu Bickelsu (»Bickels: Socialism«). Sada on promatra arhitekturu u vremenu i slijedi različite faze proizvodnje prostora kroz izgradnju. Njena druga faza fokusirana na sam proces izgradnje, generira neočekivane narativne tenzije. Zato Emigholz uz pomoć fotografije ne igra samo na prostor, već i na četvrtu dimenziju snimljenog procesa. Čista imaginarna arhitektura u vremenu. Efekt je u isti mah smiren i hipnotički, čime i sam autor postaje arhitekt filmskog prostora.