Glavna vedeta skorašnjih Dana hrvatskog filma sveprisutni je Boris Lukić. U dokumentarnu selekciju festivala uvršten je autorov briljantni »Majči«, koji je imao premijeru na ovogodišnjem ZagrebDoxu, iako ga je selektor nepravedno odgurao na festivalske margine, konkretnije u program ADU Dox, posvećen diplomskim radovima studenata Akademije dramskih umjetnosti.

U Danima će mu se »dogoditi« i dva kratkometražna igrana komada. U filmu »Ultra« Igora Jelinovića ugledat ćemo ga na onom istom jezivom splitskom derneku čije jutro poslije promatra Boris Poljak u genijalnom kratkišu »Oni samo dolaze i odlaze«.

I Lukić će se u završnici »Ultre« naći na sličnoj plaži u ranojutarnjem mamurluku, nakon što je besciljno gluvario gradom, sam i u društvu alkolholizirane prijateljice, omamljen lošim ginom i još lošijim technom. A u »Mariji« Juraja Primorca on stalno viđa Gospu, dijeleći smjenu s Nikšom Butijerom, koji se nalazi za volanom njihova pauka.

Lukić je izdanak iznimno talentirane generacije splitskih sineasta stasale u miljeu Kino kluba Split, kojoj je Poljak postao neka vrsta autorskog gurua. Jer splitska škola kratkiša trenutno je najrelevantniji rasadnik autora koji obećavaju. Ono najintrigantnije u programu Dana upravo su filmovi s njegovim pečatom, iako oni ne moraju isključivo biti vezani za splitsku ambijentaciju.

Tako je provjereni Matija Vukšić u »Čistačici« angažirao sjajnu Mariju Škaričić u ulozi majke koja čisteći župni stan pokušava isprati tragove zločina koji je netom počinio njen sin, ubivši velečasnog, jer ga je ovaj seksualno zlostavljao. Inače motiv odnosa majki i sinova često je prisutan u njihovim radovima. Tako će u Jelinovićevu finom kratkišu »Medo mali« dolazak majčine prijateljice Mije Anočić Valentić unijeti pomutnju u autističnu svakodnevnicu njena sina (glumi ga, tko drugi nego Lukić).   

Splitska konvencija

I sam Lukić ima iza sebe nekoliko iznimnih i krajnje odvažnih kratkiša (»Minjonja njanjonja«, »Vrag u gđici Jones«), koji se također bave motivima dječje seksualnosti i pedofilije. A »Majči« je kruna njegove dosadašnje karijere, dok na neki način slijedi onu istu ekscentričnu trajektoriju odnosa najdražih mamica i njihovih sinova, koju su zacrtali autori poput Xaviera Dolana (»Ubio sam majku«, »Mommy«) i Jonathana Caouettea (»Tarnation«, »Walk Away Renee«).

S time da je Lukićeva odluka da s nama podijeli svoju najdublju intimu bliža potonjem autoru. Jer u eri u kojoj teme poput roda i seksa ne silaze s usta naših biskupa, profesora, katotalibanskih mračnjaka i članova braniteljskih udruga, a prostor seksualnosti postaje »ideološko bojno polje«, Lukićev komad snimljen kao razigrani i krajnje nepretenciozni ispitni zadatak na ADU-u u kategoriji »portretnog dokumentarca«, ne može biti aktualniji.

Zato Lukić na neki način ispisuje svoju intimnu Splitsku konvenciju, dok bez uvijanja propituje mater o njenom seksualnom životu. Sjeli su na zidić ispred njihove bezlične zgrade u jedno sparno splitsko predvečerje. Kasnije će ga zamijeniti obližnje kvartovsko dječje igralište, te odlazak na groblje gdje je sahranjen jedini muškarac koji ju je poštovao i s kojim je u 42. godini prema vlastitom priznanju »doživjela prvi vaginalni orgazam«.

Taj isti zidić postaje nešto poput neudobnije zamjene za kauč u ordinaciji seksologa. Majka se zove Dragica Pavlović i ima 66 godina. Sebe opisuje kao »direktnu i malo opičenu« (»Što mi je na umu, to mi je na drumu«). Budući da joj je otac bio Srbin »koji je volija vidit muškiće u erekciji, iako nije bio pedofil, nego perverzan«, u ratu ju je okolina šikanirala i praktički izopćila kao nepoželjnu, zbog čega je izgubila posao u banci. A muž ju je sustavno zlostavljao vezujući je za radijator.

Iako mu je ona ponekad znala odgovoriti, razbivši mu bocu o glavu, zbog čega je izašao iz hitne sa šavovima. I dok tijekom njene neprestane interakcije sa sinom u daljini gore požari, onaj najsnažniji razbuktat će se u majčinim intimnim pričama.

Libido na Buraka

Imala je dva abortusa koja će popratiti parolom »Živio drug Tito«, jer je upravo njegova vlast u bivšoj Jugoslaviji ozakonila pobačaj (»Ja sam ti jedna od onih žena što joj je dovoljno da muške gaće prođu kraj nje da ostane noseća«). Iako joj je liječnik rekao da su joj »jajnici ko dvije osušene smokve«, ona priznaje sinu da joj još uvijek »dođe libido na Buraka«.

No majčina neodoljiva spontanost i izravnost, lišena bilo kakvih inhibicija, plačljivog samoviktimiziranja i moraliziranja, niti u jednom trenu neće zalutati u slijepu ulicu vulgarnog. »Kad je Tuđman sahranjen, čak sam zaplakala«, kaže ona, na što joj sin ironično odgovori da je to tipični štokholmski sindrom, kad se žrtva veže za zlostavljača. Jer Lukićeva mama je okrenula glavu svim našim velikim katolicima i odlučila živjeti po svome, za inat šutljivoj većini.

No ta ista »opičena« mamica koja bez uvijanja razara tabue i priča sinu kako je na šanku diskoteke vrebala muškarce i preuzimala inicijativu pozivom na seks, zbog čega bi se oni u šoku njene oćemo-se-ja-i-ti-poseksat neposrednosti »zagrcnuli«, između dvije turske sapunice čuva Prgometovu babu da bi preživjela, dok joj kćer radi na kruzeru. Ona živi stvarni život i nema vremena za kretenske referendume. I, last but not least, rodila je prokleto talentiranog sina koji snima velike male odvažne filmove i povremeno glumi u njima.