Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1n
Sutra: 8° 8° 1n
15. studenoga 2018.
Romolo Venucci

Umjetnost kao sudbina: Slikar koji je sačuvao sjećanje na Rijeku koje više nema

snimio Silvano Ježina
snimio Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 20. kolovoz 2018. u 10:18 2018-08-20T10:18:44+02:00

Budući da su Venuccijeva djela danas na različitim lokacijama, izložbom »Umjetnost kao sudbina« Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja pridružuje se inicijativi da se osmisli jedinstven prostor u kojemu će biti izložena sva Venuccijeva djela, a Rijeka – Europska prijestolnica kulture mogla bi biti pravi trenutak da se to i ostvari.

Ja sam Riječanin (un Fiumano) koji voli svoj grad sa svim povijesnim iskustvom, sadašnjosti i prošlosti i zato je moja umjetnička produkcija vezana uz grad, uz moje stijene i korijene platana... – tako je govorio Romolo Venucci, čija je izložba »Umjetnost kao sudbina« do 14. rujna otvorena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.

Ovime se prvi put predstavljaju sva djela iz Zbirke »Romolo Venucci« PPMHP-a, a riječ je o 80 ulja na platnu, akvarela, crteža i pastela, koji primarno – sukladno profilu Muzeja, kroz tematske cjeline »Stari grad«, »Brodovi u luci« i »Platane« – dokumentiraju i ilustriraju nekadašnji izgled Rijeke. U Zbirci se nalaze i dvije skulpture: »Forza della volontà« i »Maska« te jedna od rijetko sačuvanih skica za fresku, akvarel »Aneksija Rijeke Italiji«. Autorica izložbe Margita Cvijetinović podsjeća da je sustavno prikupljanje Venuccijevih djela započelo nakon njegove samostalne izložbe »Riječki Stari grad u očima slikara«, organizirane upravo u Pomorskom i povijesnom muzeju 1971. godine, kad je autor donirao Muzeju svoja tri rada. Fundus se sljedećih godina povećavao otkupom, a najveći dio djela dospio je u zbirku donacijom Venuccijeve udovice Margarete 1981. godine. Osim u PPMHP-u, djela Romola Venuccija nalaze se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, u Muzeju grada Rijeke te u mnogobrojnim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Budući da su Venuccijeva djela danas na različitim lokacijama, izložbom »Umjetnost kao sudbina« Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja pridružuje se inicijativi da se osmisli jedinstven prostor u kojemu će biti izložena sva Venuccijeva djela, a Rijeka – Europska prijestolnica kulture mogla bi biti pravi trenutak da se to i ostvari.

Mijene

Romolo Venucci (Rijeka, 1903. – Rijeka, 1976.) jedan je od najvažnijih, a sigurno i najplodniji riječki slikar 20. stoljeća. Kako u monografiji »Romolo Wnoucsek Venucci« ističe autorica Daina Glavočić, Venucci je bio pravi Riječanin, Fiumano »patoco« – svojim je rođenjem, življenjem i smrću potpuno pripadao Rijeci, ali je svojim umjetničkim dostignućem daleko nadmašio prostor i vrijeme u kojima je djelovao.

2

– Romolo Venucci je svojim životom i radom na najzorniji način odrazio povijesne i političke mijene kroz koje je prolazila Rijeka, koja je tijekom 70 godina Venuccijeva života pripadala trima državama; ne samo raznolikih političkih ustrojstava, već i različitog kulturnog ozračja – napisala je Glavočić.

Romolo Venucci je slikar, kipar, ilustrator, restaurator, teoretičar, likovni pedagog, aktivni član umjetničkih udruženja i talijanske zajednice te jedan od osnivača Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Rijeci. Njegov je slikarski opus moguće sustavno pratiti kroz razdoblja postimpresionizma, ekspresionizma, kubizma, arhitektonskog impresionizma, geometrijske apstrakcije i figurativnog slikarstva. Bio je češkog, mađarskog i slovenskog podrijetla. Krajem 19. stoljeća njegov otac Antal Wnoucsek iz rodnog Pečuha seli u Rijeku, gdje ženi Annu Mariju Rostand, djevojku franko-slovenskog podrijetla. Obitelj je živjela u gradskoj četvrti Mlaka u skromnim uvjetima, a otac je radio kao vratar u Ljuštionici riže.

Natječaj inspiriran Venuccijem

Veliki dio Venuccijevog opusa posvećen je Rijeci. Ta njegova djela pored umjetničkog imaju i izrazit dokumentarni karakter. Uslijed rušenja pojedinih dijelova grada u Drugom svjetskom ratu, a potom izgradnje i urbanizacije, Rijeka, a naročito riječki Stari grad, u potpunosti su izmijenili svoj izgled te je danas teško prepoznati i smjestiti pojedne Venuccijeve motive u tkivo grada. Zato je PPMHP raspisao fotografski i literarni natječaj. Građani se pozivaju da fotografiraju motive s Venuccijevih slika što bliže pozicijama s kojih ih je i slikar naslikao, kako bi se zorno usporedio nekadašnji motiv sa današnjim stanjem. U obzir dolaze samo motivi slika koji su izloženi na izložbi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. U literarnom natječaju piše: »Ukoliko ste hodajući ulicama grada prepoznali neke dijelove Venuccijeve Rijeke koji su vas literarno nadahnuli ili stručno potaknuli na istraživanje, pošaljite nam svoje tekstove i ispričajte nam svoju ili riječku priču. Tema može biti razmišljanje o prolaznosti, životu i vremenu, osobni doživljaj ili crtica iz povijesti pojedine ulice (osobe koje su tu živjele, obrti, restorani i dućani, događaji, susreti…)«.

Nakon završenog osnovnoga i srednjeg obrazovanja, Romolo odlazi u Budimpeštu, gdje upisuje Kraljevsku akademiju lijepih umjetnosti, tada jednu od najmodernijih u Europi. Po završetku studija vraća se u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije.

3

Izvodi tada više javnih radova: dva dekorativna panoa u duhu futurizma za Riječki velesajam (1928.), zidne slike i dekoracije u atriju Gornje kapucinske crkve (1929.) te dva anđela u visokom reljefu za glavno pročelje Zavjetne crkve na Kozali (1933.). Među najboljim njegovim radovima iz tog doba smatraju se crteži ugljenom na temu ljudske figure i kubokonstruktivističke slike, koje javnost teže prihvaća (»Došao sam iskvariti ukus svojih sugrađana« – izjavljuje tada umjetnik).

Rodni kraj

Nakon rata Venucci svjedoči duboku povezanost s rodnim krajem, od kojega se ni u najtežim uvjetima poratnog života i opstanka u novoj Jugoslaviji ne može odvojiti, čak ni za velikog egzodusa riječkog stanovništva četrdesetih i pedesetih godina. Godine 1947., nakon rada u jednom osiguravajućem društvu i u Građevnom projektnom uredu, ulazi u školski svijet, gdje će ostati do umirovljenja 1971. Predaje crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u Talijanskoj gimnaziji, crtanje u Učiteljskoj školi i dvjema talijanskim osnovnim školama Gelsi i Belvedere. Godine 1963. utemeljuje Tečaj crtanja i slikarstva u Circolu (Zajednici Talijana), koji od 1986. nosi njegovo ime.

4

Nakon prve postimpresionističke faze (»Kantrida«, 1922.), njegove se slike odlikuju eskpresionističkom dramatikom (»Portret mladića«, 1927.). U razdoblju od 1929. do 1935. u svojim je slikama ostvario sintezu futurizma i kubokonstruktivizma (»Dekomponirani akt«, 1927.; »Figura«, 1930; »Portret Francesca Dreniga«, 1931.), što je primijenio i na tri skulpture (»Kupačica«, 1932.; »Snaga volje«, 1933.; »Ženski akt«). U djelima do 1960. ostao je vjeran ekspresionističkoj paleti i konstruktivistički modeliranoj formi. U razdoblju od 1960. do 1970. slika apstraktne kompozicije (»Muzička kompozicija«, 1963.; »Apstraktna kompozicija«, 1968.) i ciklus »Gromače«. Od 1970. do 1976. slika na način ekspresivnoga realizma motive iz Rijeke i Sušaka te luke i brodove.

Sačuvati grad

Djela nastala između 1927. i 1935. vjerojatno tvore najvredniju od svih faza u njegovu opusu. Venuccijevi crteži ugljenom od 1927. kreću k ekspresivnosti linije, gestualnosti poteza, redukciji detalja, oblika i boje u slikama ili koloriranim crtežima. Stremeći sve više pojednostavljenju forme, pojačavao je oštrinu linije, umnožavao paralelno crtovlje naglašavajući time zatamnjenja, udubine i sjene, granice volumena, oblikujući novu realnost i prostor tamnijim i svjetlijim nedefiniranim plohama. Crtež je vremenom postao čvršći, a tema sve manje važna, iako još uvijek prepoznatljiva: autoportreti, portreti ili ženski aktovi (stojeći, sjedeći ili ležeći). Nedefiniranih portretiranih osobina, ti se ljudski likovi često pretvaraju u jedini cilj crteža: linearno oblikovanje i definiranje volumena, koji se razvijaju u dva smjera: na kristalično, oštrokutno mrvljenje, razbijanje, lomljenje volumena u manje dijelove čime se približava specifično izlomljenom crtežu talijanskih futurista; k integraciji, sažimanju i zaobljavanju volumena i oblika ljudskog lika i predmeta, odbacujući detalje i svodeći sav prikazan sadržaj na embrionalne sažete forme.

5

Kako je u povodu izložbe »Umjetnost kao sudbina« napisala Margita Cvijetinović, minuciozno bilježeći svaki kamen, svaku voltu, Venucci je na svojim je slikama »konzervirao« sjećanje na grad kojeg više nema. U tom smislu, njegove su slike virtualni muzej nestalog grada, čijim ulicama hodaju neki novi ljudi. Stoga Cvijetinović zaključuje da je naša obveza sačuvati taj grad za naraštaje koji dolaze i učiniti dostupnom neizmjernu likovnu, povijesnu i emotivnu ostavštinu Romola Venuccija onima kojima je i namijenjena, njegovim sugrađanima, Riječanima, Fiumanima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Odmor tik do skijaških staza
VALAMAR OBERTAUERN HOTEL 4*

Odmor tik do skijaških staza