Izraelski redatelj Samuel Maoz vratio se ove godine na venecijsku Mostru s drugim filmom pod nazivom »Foxtrot«. Prije osam godina je za svoju ratnu dramu »Lebanon« nagrađen Zlatnim lavom, a ove je godine otišao s Lida sa Srebrnim lavom, odnosno Velikom nagradom žirija. »Foxtrot« je kao i »Lebanon« film koji govori o besmislenosti ratovanja, no ovdje se Maoz u prvom redu pozabavio bolom i frustracijom s kojom se obitelj suočava nakon vijesti o pogiblji sina, uz vrlo zanimljive i šokantne preobrate.

Srž filma

Pola sata nakon što je otišla, čuo sam na radiju da se na autobusu linije 5 terorist digao u zrak i da je desetak ljudi izgubilo život. To je bio upravo njen autobus. Pokušavao sam je nazvati, ali sve su linije bile opterećene i nisam mogao doći do nje. Proživio sam najgorih sat vremena u mom životu, koji je bio gori od svog vremena koji sam proveo u vojsci za vrijeme rata s Libanonom. Nakon jednog sata ona se vratila kući. Zakasnila je na autobus, vidjela ga je, mahala je i trčala za autobusom, no vozač nije bio ljubazan i nije joj htio stati pa je tako morala čekati na sljedeći autobus. Nakon toga sam se pitao što mogu naučiti iz tog događaja i što sam učinio tako krivo misleći da radim nešto dobro i logično i istina je da nisam mogao naučiti baš ništa.

U filmu sam to postavio malo drugačije. Kada se Michael, otac u filmu, svađa s predstavnicima vojske, i s mog stajališta radi nešto što je dobro i logično, kazna koja ga je zadesila odgovara njegovim prošlim grijesima. Možda ta razlika između obične slučajnosti i zastrašujuće slučajnosti odgovara onom što zovemo sudbina. Postoji nešto dramatično u tom procesu i ja se na neki nači uvijek postovjećujem s tim.

Je li po vašem mišljenju i Izrael u fokstrot situaciji?

– I da i ne. Film se bavi drugom i trećom generacijom onih koji su preživjeli Holokaust i svaki od njih proživljava traumu kroz služenje vojne obveze. Očito da nam je prva trauma bila nametnuta, ali mislim da se druga trauma mogla izbjeći. Tako da situacija nije crno-bijela.

Mikrokozmos društva

Stoga očito ima puno napetosti, i stvari mogu završiti vrlo loše što je izvrsno prikazano u sceni kada vojnici izrešetaju automobil na graničnom prijelazu.

– Istina, tu sekvencu sam morao imati u filmu. To je trebala biti alegorija i meni je to bilo važno da time prikažem širu sliku. Nije me zanimalo pokazivanje realističnog graničnog prijelaza, već je to mjesto metafora za mikro kozmos društva, apatičnog i tjeskobnog društva. Kao što sam prije rekao, to je zato jer percepcija proizlazi iz teške povijesne drame, scena s rešetanjem mercedesa i mladih ljudi u njemu je klimaks jedne nezdrave situacije gdje sve postaje sve više zakuhano.

Meni ta scena služi za prikaz represije i negiranja. Tu scenu smo kreirali sa željom da si gledatelj postavlja pitanja i stoga nisam želio da to bude komplicirana scena kako bi svatko shvatio alegoriju. To mjesto gdje se nalaze je ništavilo, tamo nema rata, osim onog u iPadu jednog od vojnika, ali za mene je bilo važno pokazati vojnike koji bespotrebno ne rade ništa na ničijoj zemlji, a zbog bespotrebnog ništavila i psihološkog pritiska poput, mi trebamo biti tu jer tu je rat na kraju se dogodi užas.

Vizualna iskra

Ta scena je vrlo surova, a osim toga malo je iznenađujući i prikaz izraelskih vojnika.

– Da, o lošim stvarima koje se radi u vojsci se ne govori. To je u stvari neka vrsta tabua, a taj tabu je u stvari problem. Ako bih napravio film o užasnom kriminalu unutar policije na to ne bi nitko reagirao, rekli bi to je samo film. Ali, ako dirnete u vojsku to je vrlo osjetljivo pitanje. Ja sam to želio prikazati na ovaj način jer sam znao da inače gledatelji ne bi izabrali da sagledaju širu sliku, a ja im nisam želio dati tu opciju.

Htio sam da se fokusiraju na ono što sam želio pokazati, a ne na ono što oni žele vidjeti. Naša ministrica kulture je već dala svoj iskaz: »Fokstrot nije moj ples, jedino se bavi time da ocrnjuje vojnike«. Kad ju je novinar zapitao koja ju je scena posebno naljutila rekla je da je to scena u kojoj vojnik ulazi u palestinsku kuću i prebije obitelj i tada sam shvatio da ona čak nije ni vidjela film već da priča gluposti. Ali ona je takav tip, kada je izabrana rekla je nešto poput: »Ja nikada nisam čitala Čehova, nikada ga neću ni čitati i zbog toga sam ponosna, ja želim praviti kulturu koja nije samo za građane Telaviva«. Ja sam na to rekao da ne očekujem od nekoga koji ne čita Čehova da razumije alegoriju ili metaforu.

Priča je zanimljiva, no vaš film je prije svega vizualno prekrasan.

– Mogu reći da prva iskra ideje koja se rodi u mojoj glavi, je uvijek prvo vizualna i na kraju procesa, priča nastane zahvaljujući toj vizualnoj stimulaciji. Jer ja ne pravim naturalističke filmove, moji filmovi su više doživljaji i pokušavaju reflektirati duše mojih likova. To je vrsta filma gdje je vizualna dimenzija integralni dio priče. Pokušavam složiti svaki kadar tako da sve u njemu govori bez govora i time si uštedim mnoge stranice pisanja dijaloga. Za mene je tekst neprijatelj i ako mogu dati informaciju osjećaja bez riječi onda mi je to uvijek draži izbor. Također mogu sa sigurnošću reći da je veliki dio filma intuitivan prikaz mog unutarnjeg svijeta, onako kako razmišljam, a o tome ne mogu mnogo govoriti.

Film kao psihoterapija

On to naravno nije tako htio ali kada se našao u toj situaciji bio je paraliziran od straha i ostali dio svog života pokušavao je pokazati suprotno. Postao je uspješan, ima obitelj, pred svima se drži jak, ali duboko u sebi njegova duša krvari i duboko je posramljen. Za njega ne postoji nijedan kutak gdje može dati oduška boli i bijesu koji počiva u njemu i zato ima psa koji plaća za sve njegove frustracije. I zato je za mene bilo važno da on nađe sinove crteže jer on je tada shvatio da je on znao sve njegove tajne.

Radi se o tome da je posebno moja generacija odgajana uvijek s pričom o Holokaustu. Ako bih u školi dobio slabiju ocjenu majka bi me posramila Holokaustom, ako bih rekao da mi je vruće, opet bi počela o Holokastu, zato se nismo mogli na ništa požaliti već se od nas očekivalo da budemo ‘pravi muškarci’, a kada ti se nešto ružno dogodi, a ti si dijete vrlo si posramljen i s nikim ne možeš razgovarati o svojim problemima. A ni kada sam odrastao nije bilo puno bolje. Rekli bi – rat je završio i još uvijek imaš ruke i noge i deset prstiju i ti se žališ o nečemu što te muči iznutra?

Jesu li vaši filmovi na neki način vaša psihoterapija?

– Film »Lebanon« je to bio. Možda ne bih bio rekao da je to bila psihoterapija dok sam radio na njemu, jer tada sam jednostavno osjećao da moram napraviti taj film. Psihoterapija je bila usputni produkt koji sam dobio bez da sam to planirao.