Foto: Dejan Štifanić
Odluka pulskog žirija da Bezinovićevu filmu dodijeli Veliku Zlatnu arenu gotovo je ravna odluci onog kanskog koji je Zlatnu palmu dodijelio filmu Tajlanđanina Apichatponga Weeerasethakula
PULA Iako je stari-novi umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala Zlatko Vidačković forsirao hrvatsku »indie« produkciju, ona očito ima svoje dobre i loše strane. Njene mane pokazao je Anđelo Jurkas koji je u pulskoj konkurenciji imao čak dva filma – »Zbog tebe« i »Fuck off I love you«. One (pre)dobre strane pokazao je ovogodišnji pulski laureat Igor Bezinović u »Kratkom izletu«, za čiju je dugometražnu verziju poslužio autorov istoimeni kratki film inspiriran Antunom Šoljanom. Njegov hibridni prosede znači za hrvatski film ono što u (eksperimentalnom) srpskom filmu znači Dane Komljen sa »Svi severnim gradovima«.
Nesklad s publikom
Zato je odluka pulskog žirija da Bezinovićevu filmu dodijeli Veliku Zlatnu arenu gotovo ravna odluci onog canneskog iz 2010. godine predvođenog Timom Burtonom, koji je dodijelio Zlatnu palmu filmu »Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života« Tajlanđanina Apichatponga Weeerasethakula. Uostalom, treba li uopće naglašavati koliko je ta ista šuma koja postaje Bezinovićev raison d’etre, važna Weerasethakulu (šifra: »Cemetery of splendor«), samo što u prvog spomenutog, zatrpane siamske kraljevske gradove zamjenjuju istarske ruševine.
Takva odluka pulskog žirija nije samo radikalna, već i pokazuje koliko je ona u neskladu s glasovima publike. Kao da je riječ o dvama totalno različitim i svjetlosnim godina udaljenim planetama, što nipošto ne znači da pulskom žiriju treba automatski prišiti nekakvu elitističku, pa čak i snobovsku etiketu. Naprotiv, riječ je o njegovoj dosad najodvažnijoj odluci u pulskoj recentnoj povijesti, pa i šire.
Da nema Istre, ovog filma ne bi bilo – moja inspiracija tim romanom dolazi otuda što je radnja smještena u Istru, motivi u romanu su istarski pa jedva čekam da se film prikaže po manjim mjestima u Istri. Samo treba ljude upozoriti da neće vidjeti neku klasičnu psihološku dramu, nego se moraju pripremiti da će vidjeti malo drugačiji film.
S druge strane, publika je najboljim filmom, gle čuda, proglasila Šeregijev »ZG80«, što samo dokazuje da su navijačke i nogometne teme kalkulantski i prvoloptaški mamac za privlačenje masa, koliko god je u autorovu slučaju na trenutke riječ o čistoj glorifikaciji nogometnog huliganizma (autor se s time očito neće složiti). A da bi apsurd bio veći, Bezinovićev film je prema glasovima publike zauzeo posljednje mjesto.
Isto tako, reći za Bezinovićev komad da se u njemu ništa ne događa, te da njegovi junaci tek besciljno tumaraju šumom, a čija bi lutanja »najbolje bilo zaboraviti što prije«, otprilike je isto kao da za opus genijalnog Hong Sangsooa kažemo da se u njemu ništa ne događa, te da njegovi junaci samo sjede u restoranima i nešto pričaju. Iako je zadnji film tog istog Sangsooa (»Dan poslije«) kritika proglasila ovogodišnjim canneskim vrhuncem. Zato ne čudi da je Bezinovićev dugometražni debi imao svjetsku premijeru prošle zime u Rotterdamu, konkretnije, njegovoj off selekciji »Bright future«, koja igra na krajnje radikalni programski pristup.
Lavina queer tema
Te iste teme dotaknuli su se i autori poput Lukasa Nole (serija »Čuvar dvorca«). Iako bi bilo poželjno sve te autore vezati lancima u prvi red kina i lančano im prikazivati filmove poput Guiraudiejeva »Neznanca na jezeru«, Bergerova »Taekwondoa«, Guadagninova »Call me by your name« ili Hittmaničina filma »Beach rats«. A riječ je tek o najrecentijim primjerima onog kakav filmski queer doista treba biti. A impresivni kratkiš »After party« Viktora Zahtile, već prikazan na Danima hrvatskog filma, u genezi Cro queera više je časna iznimka nego pravilo.