Nakon punih trideset i šest godina na različitim funkcijama Toronto International Film Festivala, od toga čak dvadeset i pet kao direktor, što ga svrstava u sam vrh najdugovječnijih direktora filmskih festivala u svijetu, Piers Handling je odlučio da je vrijeme za zasluženu mirovinu.

– Ispunjen sam, zadovoljan i sretan. Više od polovice dosadašnjeg života dao sam ovom festivalu, a zauzvrat sam dobio bogato iskustvo i nevjerojatno »putovanje«; malo je ljudi koji su gotovo čitav svoj radni vijek proveli na jednom mjestu, i to kakvom. Osim bivšeg direktora Cannesa Gillesa Jacoba i možda još jednog ili dvojice držim rekord kao direktor jednog filmskog festivala – kaže nam još uvijek aktualni direktor TIFF-a, čije je 43. izdanje nedavno završilo, a kojega će 1. siječnja sljedeće godine zamijeniti Cameron Bailey, njegova dugogodišnja desna ruka i sadašnji umjetnički direktor.

Piers Handling na pragu je 70. godine života, što mu nitko ne bi dao: vitak, pun energije, »fit«, mladolike pojave, uvijek elegantan u svojim klasičnim casual odijelima…, tako da mirovina nije prva stvar koja vam pada na pamet kad ga vidite uživo.

– Osjećam se sjajno, ali mislim da je vrijeme da usporim i prepustim svoju poziciju drugima; mislim da sam napravio sve što sam mogao i da mi je vrijeme da se posvetim stvarima za koje nisam imao vremena dok sam bio na čelu TIFF-a – kaže nam naš sugovornik u svom uredu na petom katu suvremene zgrade TIFF Bell Lightbox izgrađene izdašnim donacijama, koja je od otvaranja 2010. godine središnja festivalska točka, ali i mjesto koje tijekom čitave godine pod patronatom TIFF-a organizira niz manjih filmskih festivala, retrospektiva, premijera i ostalih filmskih događanja.

Nikad natjecateljski

Prvo izdanje TIFF-a održano je 1976. godine. Kako se TIFF mijenjao do danas? Možete li usporediti početke s današnjim festivalom, koji je postao jedan od najvećih i najznačajnijih u svijetu?

– Zapravo ideja i koncept festivala ostali su isti; i dalje je to festival za publiku koji prikazuje najbolje od svjetske filmske produkcije, kao i niz svjetskih premijera te festival na koji dovodimo najveća autorska i glumačka imena. Filmofilska atmosfera i iskreno ushićenje publike koja uživa u filmovima i dalje je tu; i dalje se osjeća uzajamna ljubav između publike i festivala. Naravno festival je od svog prvog izdanja narastao; danas je jedan od najvećih u svijetu, kao što ste rekli, i to je najveća promjena. Također izgradili smo ovu zgradu u kojoj sjedimo i razgovaramo na što sam posebno ponosan i gdje se tijekom čitave godine događaju filmske manifestacije čiji vrhunac predstavlja TIFF. Malo je festivala u svijetu koji se time mogu pohvaliti.

Kako to da TIFF nikada nije postao festival s natjecateljskim programom?

– Tako su to zamislili osnivači kad su odlučili pokrenuti veliki filmski festival u Torontu prije više od četiri desetljeća. Od početka je to bio festival orijentiran publici i ta se formula pokazala vrlo uspješnom pa nije bilo potrebe da se bilo što mijenja; nagrade nisu bile u prvom planu osim Nagrade publike, što je sastavni dio orijentacije festivala. Stručni žiriji i nagrade profesionalaca nisu bili u fokusu.

Postoji li neki konkretan razlog za to?

– Mislim da su osnivači festivala vidjeli što se događa na glavnim svjetskim festivalima u Berlinu, Cannesu i Veneciji i zaključili da je previše politike upleteno u programiranje natjecateljskog programa, previše interesnih skupina, previše balansiranja između ovih i onih strana. Htjeli su otvoren, demokratski, prijateljski festival koji će se fokusirati na najbolje što svjetska kinematografija nudi u tom trenutku, to je bio okvir u kojem se festival razvijao od prvog izdanja i s takvom programskom formulom se u potpunosti slažem.

Da je TIFF odlučio biti natjecateljski festival, ne vjerujem da bi danas imao status jednog od najznačajnijih i najpopularnijih filmskih manifestacija u svijetu koja svake godine privuče 400-ak tisuća gledatelja, što ga čini i jednim od najvećih u svijetu. Neću reći da se svakih deset godina nije razmišljalo o tome da TIFF postane natjecateljski festival, ali svaki put bi se zaključilo da to nije pravi put. Kroz godine smo uvodili neke nagrade, pa danas pored Nagrade publike imamo i nagrade za najbolji film u programima Midnight Madness i Platform, nagrade za kanadske produkcije, ali ne vjerujem da će festival ikada postati natjecateljski kao što su to Berlin, Cannes i Venecija, kojima je to glavni program.

Knjiga o festivalima

Je li prema vašem mišljenje uopće moguće komparirati filmove potpuno različitih autorskih univerzuma? Je li moguće u umjetnosti dodjeljivati nagrade?

– Slažem se s vama; jako je teško uspoređivati i nagrađivati filmove i njihove autore čiji su umjetnički i kreativni svjetovi dijametralno suprotni, a da ne kažem da su mišljenja jako, jako subjektivna. Bio sam član mnogih festivalskih žirija i znam jako dobro kako to funkcionira, koliko je teško ocjenjivati nečije autorsko djelo i koliko je nepravedno prema onima koji nisu dobili nagrade, jer su neki drugi iz nekih razloga bili »bolji« od njih. Istovremeno filmašima je drago kad dobiju nagrade, što je prirodno, a to je i važan promotivni alat za njihove karijere.

Iako TIFF nije natjecateljski festival, postao je važna platforma za oskarovsku utrku pa tako svake godine u programu Toronta gledamo niz filmova koji će se okititi tom najvećom filmskom nagradom.

– Na to smo ponosni, jer već gotovo četvrt stoljeća prvi otkrivamo svijetu filmove, autore i glumce koji će uskoro postati oskarovci i vjerujem da smo i ove godine na dobrom tragu. Očekujem da će »A Star Is Born« u režiji Bradleya Coopera i »First Man« koji potpisuje Damien Chazelle biti nominirani za Oscara; vjerujem da »Widows« u režiji Stevea McQueena i sjajan »Green Book« u režiji Petera Farrellyja imaju šanse u različitim kategorijama; vjerujem i da će Alfonso Cuaroan i njegov impresivan film »Roma« biti nominiran… Ima tu još dosta sjajnih filmova koji će igrati važnu ulogu na dodjeli Oscara sljedeće godine u različitim kategorijama.

Znači li mirovina potpuno povlačenje i uživanje u životnim radostima ili postoji još neki profesionalni izazov?

– Imam još jedan projekt koji želim realizirati i na kojemu već radim, a to je knjiga o filmskim festivalima. Nitko još nije napisao takvu knjigu ni na jednom jeziku, a smatram da je to jedan fascinantan svijet koji postoji jako dugo i o kojem se toliko toga zanimljivog može napisati. Knjiga je zamišljena kao globalni presjek povijesti filmskih festivala, kako je i gdje započela ta priča, kako su se festivali transformirali kroz desetljeća, gdje su danas. To je jedan veliki projekt za koji će trebati mnogo istraživanja, ali vjerujem da će knjiga biti spremna za najviše pet godina.