Kako je neefikasno i ujedno nekorektno patetičnim frazama, bez stručne analize, teoretizirati nad tuđim projektom, pokazuje tekst arhitekta Vladimira Grubešića »Antički castrum postao je objekt, a ne subjekt parka«, objavljen u Novom listu 2. svibnja 2014. 

   Usprkos očekivanim, ali i iznenadnim nedaćama kakve prate takve gradnje i utječu na rok i kvalitetu izvedbe (naknadna istraživanja, sanacije, zakašnjele i jalove polemike sa zaštitarima i dr.), a k tome uz ovogodišnje vremenske (ne)prilike i uz zahtjev funkcioniranja okolnih objekata, projekt Principij, tzv. arheološki park, priveden je kraju početkom ove godine.

Smatram ga dovršenim u granicama u kojima je to bilo moguće i ponosim se njime – i kao pobjednik na arhitektonskom natječaju 2008. g. i kao projektant koji potpisuje izvedbu. E, da je još bilo sve po mome… 

Simbol »napretka«

Vaš je esencijalni prigovor, kolega Grubešić, da negiram postojeću urbanu situaciju, što treba čitati da negiram zgradu Jadroagenta. Odgovaram vam, da osim otkrivanja i prezentacije važnog povijesno-arheološkog sloja Tarsatike, izvjesno najsnažnijeg poticaja urbo-arhitektonske intervencije,nisam motivaciju za oblikovanje uspio pronaći i u zgradi Jadroagenta. Zašto? 

   Najprije zato, što je ta zgrada bezobzirno nasjela na sam Principij, pa se zbog njezina postojanja nije mogao otkriti i prezentirati u cijelosti, iako se o njegovim dimenzijama i formi sve zna. Naprotiv, prezentirati se moglo samo ono što je preostalo od Jadroagenta. Nadalje zato, što ta se zgrada dimenzijama i morfološki nametnula postojećem okolišu, relativno usitnjenoj baštinjenoj urbanoj strukturi, kao da želi biti novi reper i simbol »napretka« u izrešetanoj povijesnoj jezgri Rijeke koja se tada oporavljala. Istini za volju, nova se zgrada može čitati kao parafraza starije niže stambene trokatnice na toj čestici. No, komponirana kao stilski kolaž, ona je uistinu falsifikat bivše sadržajne i arhitektonske strukture. Na koga se autor tog hibrida u ono doba, između 1977. i 1983., mogao oslanjati? Na Igora Emilija koji je svojim zahvatima u riječkom Starom gradu već stvorio paradigmu intervencije u povijesnoj sredini? Na konzervatore, na odredbe tadašnjih GUP-ova, na svoj »ambijentalni senzibilitet«…? 

Propuštena prilika

Prateći gradnju na Principiju učinio sam sve, a u tome sam i djelomično uspio, da suradnjom s upravom »Jadroagenta« iniciram popravke i intervencije na pročeljima njihove zgrade: premještanje vanjskih klima-uređaja, žljebova i vertikala, saniranje ravnih krovnih površina i fasadnih oštećenja, čišćenje i bojanje grafitima uništenih površina, eliminiranje neovlaštenih, parazitskih izloga, reklamnih panoa i dr. Naravno, ne smatram to autorskim doprinosom, nego isključivo pristojnošću. Bio je to pokušaj higijenizacije zajedničkog urbanog okoliša. No, ne bi li brigu o okolnim objektima u zaštićenoj zoni trebala inicirati i voditi služba zaštite? 

   Na sve, pa i na vaš osvrt, očekivan u granicama profesionalnih podmetanja, ne bih odgovarao, da upravo vi, kolega Grubešić, niste »autor« tih i okolnih, južnih i zapadnih arhitektonskih tvorevina, to jest, zgrade »Jadroagenta«. 

   Da zaključim: doista sam se dilatiranom ogradom bijelih vertikala, kako navodite, »distancirao spram arhitekture (vaših) građevina koje (po vama) udomljavaju prostor arheološkog nalaza«. A kako ga udomljavaju, nastojao sam netom opisati. Jest, svjesno sam naglasio jugozapadni, otvoren ugao Principija i na njemu omogućio čitanje i imaginiranje cijelog, otvorenog, ali i nadgrađenog Principija. »Arheološki park« lakše će disati. Jer vi ste izgradnjom prekrili i sakrili rimski sloj, kompozicijom i arhitekturom u cjelini i detalju razbaštinili mjesto i oduzeli mu sunce i svjetlo! 

  Afirmacija spomenika

Sve što sam učinio bilo je u funkciji afirmacije izuzetnog i jedinstvenog spomenika, degradiranog novogradnjom, kojoj su povijesno tlo, pa i Principij poslužili kao sirovina. Tko je u tom odnosu bio subjekt, a tko objekt? Danas, u »Arheološkom parku«, Principij je jedini subjekt i jedini individuum, kojem služi sve. 

   Ako ste imali namjeru kolegijalno i kritički upozoriti me na svoju percepciju mog rada i projekta, mogli ste reagirati nakon natječaja, a pismo uputiti na moju adresu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu ili još bolje, javiti se dok se gradilo i pomoći svojoj zgradi. Ovako, bio sam dužan odgovoriti, jer mi nije svejedno. Na kamenom pragu koji je izronio ispod prašine i žbuke, kad su se sredinom 1950-ih uklanjale kuće u Starom gradu, nađen je ovaj natpis, nadahnut biblijskim Psalmom (120,2): »A lingva dolosa libera me domine« (Od obmanjiva jezika oslobodi me Gospodine.) Zato sam odgovorio. A vama želim sreću na Koblerovom trgu!