Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 3
Sutra: 18° 18° 3
25. rujna 2018.
Mostra

Opet Andreas Breivik, nešto pravih i filmskih brakova te propalih firmi

Opet Andreas Breivik, nešto pravih i filmskih brakova te propalih firmi
Opet Andreas Breivik, nešto pravih i filmskih brakova te propalih firmi
Autor:
Objavljeno: 7. rujan 2018. u 10:56 2018-09-07T10:56:17+02:00

Provjereni Carlos Reygadas u svom novom filmu u kojem glume njegovi supruga i djeca – »Nuestro tiempo« – briše razlike između stvarnog i filmskog braka postavljajući ključna pitanja (o) ljubavi

Nije prošlo ni pola godine otkako je na Berlinaleu prikazan film Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, a konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika.

Slične tenzije autor je već gradio u ranijim filmovima koji se također bave masakrima (»Bloody Sunday«, »United 93«, »Kapetan Phillips«). Metoda praktički ostaje ista. Držati se stvarnih događaja i njihove potvrđene »istine«, ubrizgavajući joj dostatnu dozu vatrenih tenzija. No za razliku od Greengrassovih ranijih komada, u »22 julu« priča se istrošila već nakon prvih pola sata filma, nakon što je autor odlučio smanjiti frenetičnost ručne kamere.

Breivikove pripreme, mladež Utoye i premijerov ured zamjenjuje sudnica u kojoj se odvija monotoni proces protiv jednog ultradesnog monstruma. Jer za Greengrassa film je bio i ostao polifono pitanje na granici kaosa. Masakr ubrzo zamjenjuju drugi užasi, poput Breivikovih rasističkih reakcija, žilavosti njegova antipatičnog odvjetnika i pokušaja da se loptica prebaci na tadašnjeg norveškog premijera Jensa Stoltenberga. No Greengrass se ne trudi dublje analizirati kontekst koji je doveo do tragedije. Iako je scena u kojoj se preživjeli Viljar u sudnici suočava oči u oči s Breivikom impregnirana snažnom dozom političke urgentnosti.

Jedini film u konkurenciji koji je posustalom drugom dijelu Mostre donekle vratio dignitet je »Nuestro tiempo« u režiji provjerenog Carlosa Reygadasa. U njemu i sam glumi pjesnika Juana koji se sa suprugom Ester (glumi je autorova stvarna supruga Natalia Lopez) i njihovom djecom (glume ih njihova stvarna djeca Eleazar & Rut Reygadas) povlači na selo gdje se počinje baviti uzgojem bikova za koride. No njihovu seosku idilu dovest će u pitanje Esterina strastvena veza sa šaptačem konjima Philom. Juan ne želi prihvatiti njene laži i počinje ga proganjati opsesivna ljubomora. A brak koji u početku oni promatraju kao »utočište«, preko noći postaje prostor klaustrofobije.

Reygadas se, dakle, zatekao na terenu bliskom Ceylanovim »Klimama«, brišući razlike između stvarnog i filmskog braka, ali u puno radikalnijem (erotskom) diskursu (Ceylan je u filmu također angažirao svoju suprugu Ebru Ceylan). Kad nekog volimo, implicira li to sreću toga drugoga? Ili smo spremni na kompromise? Autorove dileme teško je dešifirati i u toj ambivalentnosti krije se snaga njegova prosedea. No za razliku od njegovih genijalnih ranijih komada, sada Reygadas igra na emocije i senzualno iscrtava konture erotiziranih tijela.

Ona će eksplodirati u sceni u kojoj će se dogoditi olujni bliski susret Juana na konju i Ester koja se vozi u autu. No autor pokušava penetrirati u svaki kutak njihova ljubavnog gnijezda u kojem će se dogoditi preljub. »Nuestro tiempo« je označio autorov odmak od magičnog realizma, a ujedno je i film koji osjećajima i istini vraća svjetlost. Onaj »post tenebras lux«.

U Tjednu kritike prikazan je debi crnogorskog sineasta Ivana Salatića, rođenog u Dubrovniku, »Ti imaš noć«, čija atmosfera priziva Komljenove elegične »Sve severne gradove«. Tamo gdje Komljen promatra sablasno zdanje Energoprojektova odmarališta na granici Crne Gore i Albanije, Salatić promatra sablasno zdanje brodogradilišta u Bijeloj, nekoć »veliki projekt« Titove SFRJ. Ali progresivni snovi o »udruženom radu« i »kolektivnom duhu« isparili su preko noći. Zato ta ista Bijela priziva sve naše uljanike i treće majeve.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka