Berlinale

O piscima, ljudima i kanibalima: Brojni spisatelji našli mjesto u prikazanim filmovima

Dragan Rubeša

Motiv literarnog bijega osim ruskog sineasta Alekseja Germana Jr.-a (»Dovlatov«) rabi i Rupert Everett u iznenađujuće uspjeloj kronici o zadnjim danima Oscara Wildea (glumi ga Everett). Riječ je o filmu »The Happy Prince«, nazvanom po istoimenoj piščevoj bajci, možda najljepšoj bajci ikad napisanoj



Berlinale protječe u znaku pisaca. Ruski sineast Aleksej German Jr. (»Dovlatov«) snimio je sjajnu fresku o šest dana u životu Sergeja Dovlatova, tog neshvaćenog pisca većeg od života, kojeg su sovjetski režimski umjetnički krugovi uvukli u ponižavajuću igru. Portretira ga srpski glumac Milan Marić, poznat po ulozi u predstavi »Zoran Đinđić«, koju je Oliver Frljić postavio u beogradskom Ateljeu 212.


U SSSR-u sedamdestih pisac je mogao postići afirmaciju samo ako pristupi u Sovjet pisaca. A da bi dobio zeleno svjetlo za ulazak u to privilegirano društvo, morao je objavljivati radove u režimskom književnom časopisu. No njegovi urednici su ga odbijali, jer mu djela nisu bila na partijskoj liniji, te biva angažiran napraviti intervju s pjesnikom Antonom Kuznjecovim koji je sudjelovao u izgradnji lenjingradske podzemene željeznice, gdje tijekom kopanja tunela pronalaze dječje kosture iz Drugog svjetskog rata. Isti mu se pohvalio da su ga posjetili i francuski ljevičarski novinari, poklonivši mu konjak.


Zato se njegova umjetnička škvadra, koju je predvodio pjesnik Josif Brodski, doimala poput neke izolirane underground sekte. German Jr. uranja u njihov boemski svijet krajnje smireno, promatrajući fluidnom kamerom njihova druženja u skučenim društvenim stanovima. »Bez obzira na sve, mi postojimo«, kaže autorov junak, koji sanja kako s Brežnjevom pije pina coladu. Šteta što autor nije ostavio barem dio prostora piščevoj njujorškoj fazi, za koju je bio zaslužan Brodski.


Klišejizirani duhovi




Motiv literarnog bijega rabi i Rupert Everett u iznenađujuće uspjeloj kronici o zadnjim danima Oscara Wildea (glumi ga sam autor filma). Riječ je o filmu »The Happy Prince«, nazvanom po istoimenoj piščevoj bajci koju je pričao sinovima, možda najljepšoj bajci ikad napisanoj. Priča započinje Wildeovim francuskim egzilom, kad nakon izlaska iz zatvora Reading u kojem je proveo dvije godine optužen za sodomiju, bježi iz viktorijanske Engleske i provodi dane u depresivnoj samoći Pariza natopljenoj absintom, uz poneki erotski susret s dječacima ulice.


Sve dok u njegov život nanovo ne uđe lord Alfred »Bosie« Douglas, koji ga odvlači u sunčani Napulj na orgije s lokalnim »femminiellima«, kad Wildeov lik počinje prizivati klišeizirane duhove Von Aschenbacha, vječno »izgubljen u vlastitom svijetu«. Putovanje prekida smrt njegove žene Constance (Emily Watson), koja je u Heidelbergu živjela s njihovim sinovima.


I najnoviji komad Christiana Petzolda (»Tranzit«) snimljen prema romanu njemačke spisateljice Anne Seghers, napisanom u egzilu, bavi se piscima u bijegu. U fokusu priče je mladi Nijemac (Franz Rogowski), koji bježi u Marseille kad su nacističke trupe došle nadomak Pariza, noseći sa sobom ostavštinu njemačkog pisca koji je izvršio samoubojstvo u strahu od progona. Ona obuhvaća njegov zadnji rukopis i garanciju za vizu koju mu je izdalo meksičko veleposlanstvo.


Nijemac preuzima piščev identitet u nadi da će se ukrcati na zadnji brod za Obećanu zemlju. Pritom mora proći niz konzularnih procedura da bi osigurao dokumente za ulazak u tranzitne luke, kad u njegov život ulazi piščeva udovica koja i dalje ne odustaje od potrage za mužem (Paula Beer, koja je slični lik portretirala u Oznovu »Franzu«). Iako Petzold koristi originalni Seghersin tekst, priču je transponirao u Francusku danas da bi naglasio njenu bezvremenost i univerzalnost. Tada se povijest sudara s europskim danas, s nekim novim izbjeglicama, emigrantima i tranzitima, dok njemačke trupe zamjenjuju specijalci koji upadaju u njihova skrovišta.


Nadrealni smjerovi


Žestoki festivalski udarac u prepone dogodio se s najnovijim komadom Kima Ki-duka, kojim se njegov autor vraća na Berlinale nakon 14 godina (godine 2004. u festivalskoj konkurenciji prikazana je njegova »Samaritanka«). Poput »Proljeća, ljeta, jesena, zime… i proljeća«, tako i Kimov najnoviji film »Human, Space, Time, Human«, prikazan u paralelnoj Panorami, ima epizodičnu strukturu. Iako se »humanost« u njegovu opusu najčešće prevodi kao »nehumanost« u svojoj najperverznijoj bestijalnosti.


Sada je ugurao svoje protagoniste u jedan ratni brod koji krstari oceanom. Putnici su klasno omeđeni, pa tu imamo privilegiranog senatora koji putuje sa sinom, njegove zaštitare, kurve koje ga servisiraju, japanski mladi par, te enigmatičnog starca. Nakon orgije nasilja, priča naglo kreće u nadrealnom smjeru, kad se ocean osuši, a brod počne lebdjeti iznad oblaka, kad starac odluči u borbi za preživljavanje samljeti meso žrtava u gnojivo, koje koristi kao hranu za biljke.


Dio tog mesa konzumira se u kanibalskim ritualima. A preostalo gnojivo ugurat će u tjelesne šupljine i otvorene rane žrtava iz kojih niču nove mladice, transformirajući brod u ekološki vrt koji postaje leteća džungla. U njoj će preživjeti tek Japanka i njeno dijete začeto silovanjem, koji preuzimaju ulogu incestuoznih Adama i Eve.



U program Berlinalea uvrštena su i dva švedska komada krajnje dijametralnih senzibiliteta. U konkurenciji prikazana »Nekretnina« u režiji Axela Petersena i Mansa Manssona slijedi Ostlundovu trajektoriju (šifra: »Trg«), ali u još grotesknijoj i odbojnijoj maniri, kroz pricu o bapcu s izgledom reptila, koja nakon očeve smrti nasljeđuje stambenu zgradu u centru Stockholma, gdje cijene nekretnina lete u nebo. Da bi sredila kaos koji je napravio njen brat kućepazitelj, u pauzi između seksa i odlaska u fitness centar, ona zatraži savjet od ekscentričnog odvjetnika i glazbenog producenta koji organizira gala večeri za beskućnike.


Antipod ovom filmu fini je biopic »Postati Astrid«, u režiji Dankinje Pernille Fischer Christensen, koji zaokružuje festivalsku opsesiju životima slavnih pisaca. Autorica je fokusirna na rane dane velike dječje spisateljice Astrid Lindgren (glumi je Alba August, kći režisera Billea Augusta), poznate po storijama o Pipi Dugoj Čarapi, koja nakon veze sa starijim muškarcem, u čijoj je novinskoj redakciji radila kao sekretarica, mora donijeti važnu odluku, kad nakon smrti danske skrbnice njena djeteta (sjajna Trine Dyrholm) hrabro odabire ulogu samohrane majke.



Hororom stvarnosti pozabavio se Norvežanin Erik Poppe u komadu »Utoya 22. jula«, prikazanom u festivalskoj konkurenciji. Datum iz naziva filma odnosi se na dan u kojem se dogodio masakr na istoimenom norveškom otoku na kojem je kampirala mladež Laburističke partije, a koji je počinio ultradesničarski psiho Andreas Breivik, ostavivši za sobom 77 mrtvih tijela i hrpu ranjenih. Autorova kamera prati jednu od žrtava, 19-godisnju Kaju, koja je na otok došla s mlađom apolitičnom sestrom, koja prvoj poručuje neka i dalje svira svoju giraru i razmišlja o spašavanju svijeta.


Kad joj majka javi da je eksplodirala bomba ispred vladinih zgrada u Oslu, Kaja joj poručuje da se ne brine, jer se ona nalazi u sigurnoj izolaciji otoka. No prvi pucanj odjeknut će već na samom početku filma, kad Poppe slijedi estetiku »Cloverfielda« i »Vještica iz Blaira«, samo što su ovdje u igri neki drugi monstrumi, od čijih metaka teensi uspaničeno bježe šumom da ne bi postali ubojičina meta, uzalud čekajući dolazak policije, koja je posve zakazala.


Autor tek povremeno prekida tenziju emotivnim scenama, poput one u kojoj jedna cura umire u Kajinu naručju, dok je u trenutku smrti majka zove na mobitel, ili ona u kojoj Kaja skrivena s momkom podno stijena pjeva »True Colors«. Nazvali to pornografijom ili ne, naši kurikularci trebali bi zatražiti da se Poppeov komad prikazuje na satima građanskog odgoja kao obavezno filmsko štivo.