Foto: Marko Gracin
Gosti tribine, redatelji Goran Paskaljević, Srđan Karanović, Lordan Zafranović i Rajko Grlić, povezani su činjenicom da su tih revolucionarnih 1960-ih godina studirali na čuvenoj praškoj filmskoj akademiji FAMU, gdje im je predavao i Milan Kundera
RIJEKA Mi iz Praga, 1968. – 2018. – naziv je programa koji je u Art-kinu Croatia počeo tribinom na kojoj su gostovali istaknuti filmski redatelji Goran Paskaljević, Srđan Karanović, Lordan Zafranović i Rajko Grlić. Moderator razgovora i selektor programa bio je Ivan Paić, a u sklopu njega će se uz okrugli stol, izložbu i filmske projekcije dokumentarnih i igranih filmova tematski predstaviti političko-povijesno značenje 1968. godine.
Spomenuta godina je u okviru svjetske povijesti po mnogo čemu izuzetna i važna je zbog utjecaja na buduća globalna zbivanja. Kako je kazao Paić, ta godina koja je uzdrmala svijet karakteristična je u svjetskoj povijesti kao godina žestokog protesta širokih socijalnih masa protiv političkog elitizma, državne represije, tvrdokornosti birokratiziranih državnih institucija, te bujanja militarizma i nuklearnog naoružavanja. Bila je to pobuna za poboljšanje ljudskih prava, osobito prava žena i djece.
Obilježeni događanjima
Ono što povezuje redatelje Gorana Paskaljevića, Srđana Karanovića, Lordana Zafranović i Rajka Grlića je to što su tih revolucionarnih 1960-ih godina studirali na čuvenoj praškoj filmskoj akademiji FAMU, gdje su neki od predavača bili oskarovac Elmar Klos, Otakar Vávra i poznati književnik Milan Kundera. Dok su Srđan Karanović i Goran Paskaljević iz Beograda otišli u Prag znajući da se tamo nalazi vrhunska filmska akademija, Rajko Grlić ispričao je da su Lordan Zafranović i on završili u Pragu tako što su dijeleći glavnu nagradu na Festivalu amaterskog filma dobili od države stipendiju. Morali su jedino položiti prijemni ispit, a budući da su već imali filmove, odmah su prešli na drugu godinu studija, ne znajući ni riječi češkog jezika.
– Bilo je to vrijeme »tvrdog« socijalizma, no Prag je tada imao više od sto kazališta i brojne knjižare. Tako je pored tog sivila ovaj grad imao život. Ispod tog »tvrdog« socijalizma bujala je podzemna revolucija. Javilo se pitanje ima li takav život smisla? U vrijeme Praškog proljeća povjerovali smo u utopiju da bi moglo biti bolje. No onda je 21. kolovoza 1968. Sovjetski Savez sa svojim saveznicima okupirao Čehoslovačku. Tada sam zauvijek izgubio iluziju da politika ima nešto utopijsko u sebi i ovaj je događaj obilježio moj život – osvrnuo se Rajko Grlić.
Gubitak iluzije
Toga razdoblja prisjetio se i Goran Paskaljević, rekavši da je nakon vremena oduševljenja došlo do brutalnog gubitka iluzije da se išta može promijeniti. Lordan Zafranović smatra da Prag u to vrijeme baš i nije bio takav »raj«, podsjetivši da je on došao iz Splita, koji je tada bio intelektualni vrh, dok je i tadašnja Jugoslavija imala sjajnih umjetnika. Na pitanje Ivana Paića osjećaju li se ovi šezdesetosmaši gubitnicima, Rajko Grlić odgovorio je da se ne smatra gubitnikom, već pobjednikom, jer je bila dovoljna i iluzija da se nešto može promijeniti ili to barem pokuša učiniti.
Redatelji su se tijekom razgovora dotaknuli i pitanja sukoba filma i ideologije, istaknuvši da je film uvijek bio jako oružje. Politika je odredila i živote ovih redatelja, a zanimljivo je da se ideologija uvijek »hvatala« filma. Prisjetili su se i da je u Jugoslaviji, kad su se vratili iz Praga, bio zabranjen Crni val. Tada počinju olovne godine u jugoslavenskoj kinematografiji, kada dolazi do gušenja kreativnih i drugih sloboda.
U okviru programa »Mi iz Praga« u riječkom Art-kinu prikazuju se filmovi Rajka Grlića, Lordana Zafranovića, Srđana Karanovića, Gorana Markovića i Gorana Paskaljevića. Njihovi su filmski radovi kreativno angažirani i ukazuju na anomalije društvenog sustava, a stvarani su u svrhu zaštite slobodno izražene estetske, moralne i etičke misli i dostojanstva pojedinca, nasuprot političko-birokratske i klijentelističko-konformističke množine.