Rock mjuzikl

LA, LA, LA, LAV: Najočekivaniji film godine prikazan na Berlinalu

Dragan Rubeša

»Sezona vraga« Lava Diaza opisana je u press materijalu kao rock mjuzikl, što baš i ne drži vodu, jer se svi songovi u filmu izvode a capella. Iako film traje četiri sata, s obzirom na autorove maratonske naslove, ovaj je gotovo srednjometražni



Najnovijem komadu Gusa van Santa »Don’t Worry, He Won’t Get Far on Foot« (Ne brini, on neće otići daleko pješice), prikazanom u festivalskoj konkurenciji, već se dogodila svjetska premijera na Sundanceu, gdje baš i nije dobio laskave kritike. Iako film možda nije na nivou Van Santovih ponajboljih radova, ima u njegovoj priči o životu kvadriplegičnog strip-crtača Johna Callahana (Joaquin Phoenix) nešto neodoljivo.


Sve je započelo jedne pijane noći kad nakon tulumarenja krene u ludu vožnju Los Angelesom u društvu pričljivog Dextera (Jack Black), da bi se idućeg jutra probudio u bolničkom krevetu, zauvijek prikovan za invalidska kolica. No njegova ovisnost o alkoholu započela je još u dvadesetima. Priča prati 12 etapa njegove seanse s grupom Anonimnih alkoholičara, koju vodi dobrostojeći homoseksualac Donnie, koji paradira svojom luksuznom vilom u kaftanu i pleše u vrućim atletskim hlačicama uz zvuke disca (portretira ga Jonah Hill u plavokosom i bradatom izdanju), nazivajući svoje sponzore »praščićima«.


Na tim terapeutskim seansama uočit ćemo i neke celebrityje u cameo ulogama, poput Sonic Youth dive Kim Gordon, Beth Ditto i Uda Kiera. Tu su i Van Santovi neizostavni portlandski skejteri, koji će pomoći Callahanu kad padne s kolica. A ulogu anđela čuvara preuzima švedska volonterka, fizioterapeutkinja i stjuardesa Annu (Rooney Mara), koja mu pomaže u pokušajima da dosegne nove granice seksa. Tu je i njegov traumatizirani odnos s majkom koju nikad nije upoznao, osim što je za nju znao da je bila Irkinja, crvenokosa i profesorica. No najbolji pasaži vezani su za njegove sumanute stripove među kojima izdvajamo onaj o dvojici Ku Klux Klan idiota, gdje jedan kaže drugom, »Zar nije prekrasni osjećaj kad su ti plahte tako tople i mekane, netom izašle iz mašine za sušenje«.


Što bez melodije




U paralelni Forum vraća se i izvrsni Corneliu Porumboiu sa sumanutim doksom »Beskrajni fudbal«, koji prati monotonu svakodnevicu Laurentiua Ginghine, službenika u poglavarstvu rumunjskog provincijskog grada Vasluia. Posao mu se sastoji od sortiranja pošte i odgovaranja na pisma građana. U slobodno vrijeme sanja da će jednog dana njegove ideje dovesti do revolucionarnih pomaka u genezi nogometa, razvivši teoriju čiji je cilj »ubrzati loptu«, a ne pokrete igrača.


Naravno, teorija graniči s totalnim apsurdom i svi se prema Laurentiuu odnose sa skepsom, osim autora koji ga slijedi u tvornicu u kojoj je radio kao mladić, u njegov dom, ured i na partiju hakla, gdje pokušava eksperimentirati s vlastitim inovacijama. Zato je Laurentiuova misija nešto poput antiinstitucionalnog sna u kojem se razum konfrontira sa žudnjom, konkretno s fantazijom, a šokantno s genijalnošću. Porumboiu ostavlja prijatelja da priča do iznemoglosti, čak i u trenucima u kojima njegovi diskursi postaju posve besmisleni.


Zato se autorova bravura krije u onom lucidnom i ležernom ludilu koje ključa ispod sive i kompaktne epiderme svakodnevnog. »Je li tvoja utopija politička?« pita autor Laurentiua. Istinska utopija je ona koju sanja Porumboiu, da bi se opet vratio na nogometni stadion, kad odustaje od kontrole nad slikama, koristeći špicu sportske emisije ukradenu s YouTubea.


Ipak, najiščekivaniji komad Berlinalea ostaje »Sezona vraga« Lava Diaza, opisana u press materijalu kao rock mjuzikl, što baš i ne drži vodu, jer se svi songovi koji se nižu u filmu u svojoj repetitivnoj monotoniji izvode a capella (riječi pjesama napisao je sam autor). Iako film traje četiri sata, s obzirom na autorove maratonske naslove, ovaj bi se mogao promatrati kao srednjemetražni.


Identičnu minutažu ima i u sklopu Foruma prikazan genijalni, ali krajnje nihilistički »Slon koji mirno sjedi«, u režiji Kineza Hua Boa, koji je izvršio samoubojstvo neposredno nakon što je završio snimanje filma. No za razliku od Boa, čija se priča odvija u jednom danu, Diaz slijedi ponešto drukčiju trajektoriju. Film je ambijentiran u periodu Marcosove strahovlade, u kojoj zloglasna milicija terorizira narod. Kad svijet izgubi melodiju, što ću učiniti s kišom? Kad izgubi boje, što ću učiniti s proljećem? To su dvojbe koje emaniraju stihovi pjesama, prepuni boli, rezignacije i očaja. Još nijedan Diazov film nije bio tako pesimističan.


I opet pjesma


Zato će svi oni koji su se pokušavali suprotstaviti teroru milicije i pjesmom poručiti djeci Filipina da se probude, okončati tragično, od seljanke koja je prizivala sove do naprednog pjesnika Huga, kojeg će krvnici odvesti na mjesto na kojem su zakopali njegovu ženu liječnicu. »U mraku čekanja, jedino mogu prigrliti nadu«, kaže autorov junak. Iako ju je autor izgubio. Ne, to nije onaj »West Side Story«, čiju numeru izvodi epileptični transvestit u autorovu prethodnom komadu »Žena koja je otišla«’. To nije ni njegov »La La Land«. To je njegov intimni »La La La Lav«.


Pjesmom zabavlja svoju kćer i ne baš anđeoska Angelica (Alba Rohrwacher) u najnovijem komadu Laure Bispuri »Figlia mia«, čiji je prethodni komad »Vergine giurata« (Zakleta djevica) također bio uvršten u konkurenciju jednog od ranijih izdanja Berlinalea. Kaže joj da izgleda poput onih curica na kutijama britanskih keksa koji se kupuju u finim trgovinama. No Angelica ju je kao bebu dala na sporazumno usvajanje Tini, radnici u ribogojilištu (Valeria Gollino).


Jedan nezgodni susret približit će djevojčicu i njenu biološku majku koja se prostituira u lokalnom bircu. »Zar želiš živjeti s ovakvom majkom?« kaže joj očajna Tina, dok zajedno promatraju njenu majku kako u zahodu oralno servisira neku sirovinu, kad djevojčica u svojoj najriskantnijoj fazi odrastanja postaje svjesna realnosti u kojoj živi. Kao da smo se zatekli u nekom sardinijskom westernu s rodeima, uzgajivačima konja, grobnicama koje (navodno) kriju blago te neizostavnom finalnom okršaju na suncu. Nažalost, Bispurina priča koja je obećavala, završila je skokom u prazno.