Industrijski dizajn u zemlji - bez industrije

Jonke: Navikli smo na jeftin dizajn

Aneli Dragojević Mijatović

U Jugoslaviji se 50-ih i 60-ih na državnoj razini proizvodio, koristio i prodavao kvalitetan namještaj, dizajniran od strane vrhunskih autora i narod nije imao drugog izbora nego sjediti na Bernardiju ili Kralju. Danas marginalizacija struke i beskonačna raspoloživost svih mogućih artikala dovodi do prevladavanja vizualne prosječnosti i ružnoće



Zadnjih dvadesetak godina na ovim prostorima nije bilo najsjajnije razdoblje za industriju pa je logično da je patiti morao i industrijski dizajn. Dizajn podrazumijeva idejno rješenje koje međutim smisao pronalazi tek u serijskoj proizvodnji, materijalizaciji i masovnoj upotrebi. Danas međutim taj termin u stanovitom smislu priziva i dozu elitizma. O tome kako je biti industrijski odnosno produkt dizajner u zemlji krajnje reducirane industrijske baze i kulture, razgovaramo sa Svenom Jonkeom, članom hrvatsko-austrijskog dizajnerskog kolektiva Numen/For Use, koji radi na području scenografije, industrijskog dizajna, dizajna interijera i konceptualne umjetnosti.


  – Kasnih 90-ih kada smo tek počinjali, rasulo poslijeratne Hrvatske bilo nam je jasan poticaj za neodgodiv izlazak pred međunarodnu konkurenciju i ozbiljne proizvođače. Međutim istovremeno je upravo taj izostanak konkretne baze i razvijenog sustava kod kuće djelovao i kao svojevrsni izazov da sami pokušamo definirati stvari iz nule – što je mogućnost koju nikada ne nude zasićena i razvijena tržišta, odavno premrežena interesima velikih igrača. Tako smo već 2005., paralelno s radom za talijanske proizvođače, u Hrvatskoj pokrenuli ELEMENT, lokalno proizvedenu kolekciju namještaja od masivnog hrasta. Fokus je bio na korištenju pristupačne domaće sirovine – hrasta lužnjaka, te na kvalitetnoj izradi i minimalnoj, reduciranoj formi. Kolekcija funkcionira potpuno low-profile, bez troškova za prezentaciju, showroome i reklame, zbog čega je uspjela zadržati financijsku dostupnost. Kroz iskustvo s inozemnim tvrtkama uvidjeli smo da za plasiranje dizajnerskog produkta nije potrebno imati vlastiti proizvodni pogon ili razvijenu industriju namještaja na državnom nivou, dovoljno je osmisliti proizvod i dati mu karakteristike branda, a sam lokus proizvodnje zatim postaje sporedan i zamjenjiv. Jedina suvisla strategija koja hrvatskim proizvođačima danas preostaje jest koncentrirati se na kvalitetu koristeći lokalne resurse i tehnologije, inače se praktički nemoguće boriti s azijskom hiperprodukcijom ili Ikeom. Naša je industrija namještaja propala upravo zato što se naivno usmjerila na jeftinu i nekvalitetnu proizvodnju da bi zatim bila glatko pregažena od superiorne globalne konkurencije.


 Bijeg u umjetnost


 Izjavili ste svojevremeno, govoreći o tome da se sve više bavite kazališnom scenografijom, da arhitekti, dizajneri, slikari, kipari, baš uslijed nedostatka posla unutar svojih užih specijalizacija, prelaze iz jednog područja u drugo, i da se onda zapravo silom prilike kreiraju novi vidovi djelovanja, novi interdisciplinarni pravci na granici umjetnosti i produkt dizajna. Ispada da iz te neimaštine nastaje i nešto dobro?




  – Hibridizacija je dio duha vremena koji se odrazio i na sferu rada, granice između disciplina postale su vrlo propusne i meke, virtuoznost u specifičnoj vještini više nije važna, bitan je konceptualni okvir, eksperiment i ideja, što omogućava lako migriranje kroz razne kreativne domene. Na globalnoj razini dizajneri se sve više odvajaju od industrije, očajnički pokušavajući ispuzati iz zagrljaja sektora vođenog isključivo golom konkurentnošću i najnižim nazivnikom tržišta. Suprotno svim tekovinama iz svog herojskog perioda u 20. stoljeću, dizajn se ponovo okreće (regresira?) prema umjetnosti, prema artizanstvu, prema unikatnoj prozvodnji i to iz rastućeg broja razloga. Proizvodni sektor je danas pretežno represivan i reakcionaran (daleko od nekadašnjeg uporišta avangarde i katalizatora moderniteta), dizajner kao autor je u tom kontekstu nebitan, a proizvođači pod strogom menadžerskom kontrolom favoriziraju radikalni neoliberalizam, potpunu podložnost tržišnim ograničenjima, diktat dopadljivog i efemernog kao osnovni princip. Sve to tjera autore prema samizdatu i artizanstvu dok tržište gutaju beskonačne serije mediokritetske potrošne robe. S druge strane, ovo stanje dovodi do proliferacije dekoratera i celebrity-dizajnera čiji se stil rada bazira na samopromociji i podilaženju društvenom ukusu, što rezultira gomilanjem tzv. over-designa, suvišnih, dekadentnih proizvoda kompromitirane funkcije i sumnjive forme.



Što je onda danas kič, a što progresivna forma? 


  – Neovisno o vremenu, kič je dekorativna, od značenja, konteksta i finoće ispražnjena reprodukcija nekog estetskog modela – dok je progresivna forma uvijek autonomna, promišljena, slojevita, tektonska i lijepa.



  Osnovni aspekt današnjice u odnosu na modernistički period je što danas društvo (putem tržišnih mehanizama) definira estetiku vremena, a ne stručni pojedinci. Dizajn kao disciplina je zapravo devalvirao, njegova uloga više nije u transformaciji društvene svakodnevice već u stimulaciji prodaje i konzumerističkog erosa, sveden je na šećerni premaz koji podražuje neutaživu želju masa za novim zalogajem. Dizajn je izgubio svoju ontološku bazu koja je etička i koja je nama osobno uvijek bila ključni motiv za djelovanje. S tom spoznajom se još uvijek mučimo.     Pedesetih i šezdesetih godina u Jugoslaviji se na državnoj razini proizvodio, koristio i prodavao kvalitetan namještaj, dizajniran od strane vrhunskih autora i narod nije imao drugog izbora nego sjediti na Bernardiju ili Kralju. Slična situacija je vladala i u arhitekturi. Danas marginalizacija struke i beskonačna raspoloživost svih mogućih artikala dovodi do prevladavanja vizualne prosječnosti i ružnoće.  

Djelovati etički


 S obzirom da u Hrvatskoj više osmišljavate scenografiju nego konkretne industrijske proizvode, to navodi na zaključak da je umjetnost masama dostupnija od industrijske serijske proizvodnje.


  – Nisam siguran u taj zaključak; moj obim posla u pojedinim kulturnim granama teško da mogu uzeti kao refleksiju općeg stanja u društvu, a umjetnost zasigurno nije dostupna masama više od industrijske serijske proizvodnje. Naime masprodukcija je bolno sveprisutna, zaronjeni smo u nepregledno more potrošnih objekata. Teatar je, s druge strane nešto što konzumira vrlo uzak, u osnovi privilegiran krug ljudi. Zapravo, ne vidim konkretnu vezu između ove dve pojave.


  Što se tiče mog vlastitog angažmana – ponovno aktivno radim u industrijskom dizajnu kroz intenzivnu suradnju s mladom i eksponiranom hrvatskom tvrtkom Kvadra. Vodstvo Kvadre vjeruje u naš rad i daje nam visok stupanj slobode što je, uz promišljanje forme i funkcionalnosti, preduvjet za suvisli dizajn. S njima imamo velike planove i razvijamo više proizvoda istovremeno, paralelno održavajući kvalitetu izvedbe i cijenu koja je tri puta niža od talijanskog proizvoda istog ranga. Kvadra udvostručuje proizvodnju svake godine, dakle, sustav funkcionira i takve stvari su doista moguće. Iskreno se nadam da će se u Hrvatskoj uskoro pojaviti i drugi proizvođači tog profila.


 Kazali ste i da niste izravno politički angažirani, ali da je vaš angažman u tome da etički djelujete u području estetike. Što ste pod tim mislili? Što znači biti društveno angažirani dizajner danas?


  – U kontekstu demokratskog kapitalizma dizajner nema fundamentalan utjecaj na društvo – to rade generatori trendova i multinacionalne kompanije – on tek nudi specifičnu tržišnu opciju ili alternativu, o čijoj kranjoj sudbini odlučuje izbor konzumenta. Jedina dokazano djelotvorna metoda za transformativan utjecaj dizajna na društvo uključuje spregu s jakim političkim diktatom i relativno zatvorenu ekonomiju. Djelovati etički u dizajnu danas znači odupirati se trivijalizaciji produkta i imperativu samopromocije, zadržati dostojanstvo pod pritiskom marketinških strategija, obuzdati vlastite moralizatorske i totalitarne impulse i pokušati djelovati »odozdo«, tražeći fluidne, meke pristupe u društvenu (pod)svijest.


 Ikein normativ


 Čini se kao da se kod nas taj estetski princip doživljava kao neka nadgradnja, nešto do čega se dolazi kada se materijalni uvjeti riješe, a oni su teški, pa je govoriti o nekakvoj estetici nepopularno. Ne bi li međutim estetski pristup trebao biti sastavni dio odrastanja, obrazovanja, kako bi čovjeka naučio formama života ljepšim no što misli da ima pravo uživati? Je li to neka revolucionarna crta dizajna?


  – Problem je više u opsjednutosti površinskom estetikom i komercijalnim stilovima nego u nedostatku estetike i asketskoj suzdržanosti. Proizvoljna i infantilna dekoracija je uvijek tu da pokrije sve slojeve prekarnosti i besmisla. U tom kontekstu zapravo je nepopularno govoriti o etici.



Sven Jonke, inače unuk čuvenog hrvatskog jezikoslovca Ljudevita Jonkea, rođen je 1973. godine u Bremenu, u Njemačkoj, a u Hrvatsku dolazi 1993. godine, kada na Arhitektonskom fakultetu upisuje studij dizajna. Po završetku fakulteta odlazi u Beč na dodatno usavršavanje. Već na studiju u Zagrebu počinje surađivati s kolegom Nikolom Radeljkovićem, dok u Beču upoznaje Christopha Katzlera, te zajedno osnivaju dizajnerski trojac Numen/For Use. Osim industrijskim dizajnom, Numen se bavi kazališnom scenografijom i konceptualnom umjetnošću. U Hrvatskoj dizajniraju namještaj za Kvadru, a dizajnirali su namještaj i za talijanski Cappellini, ClassiCon, Desalto, Interlubke, Magis, MDF Italia, Moroso i Zanottu. Uz produkt dizajn, sve više se bave kazališnom scenografijom koju rade za brojna domaća i inozemna kazališta i predstave. Posebno je zanimljiv njihov rad na polju konceptualne umjetnosti, brojne instalacije predstavljene na izložbama diljem svijeta. Jonke je trenutno u Berlinu gdje radi na razvoju prototipa za novu instalaciju.



 S nestankom proizvodne baze sve više nestaje i srednji sloj koji je de facto publika za solidan dizajnerski serijski proizvod. Je li to razlog da standardizirani dizajn, da ga tako nazovem, postaje nešto elitno u našim glavama, jer si ga bivši srednji sloj više jednostavno ne može priuštiti? 


  – Kvalitetan dizajn je nažalost postao jako skup u odnosu na jeftinu, dislociranu, potrošnu produkciju. Mi smo navikli na jeftin proizvod baziran na kapitalističkoj eksploataciji trećeg svijeta – zato sve lokalno i kvalitetno ima konotaciju elitnog.


  Normativ produkt dizajna danas je Ikea koja savršeno reflektira suvremenu sklonost promjeni i dopadljivim, privremenim rješenjima. Ljudi su prestali gledati komad namještaja kao dugoročnu investiciju i traže instantno zadovoljenje potrošačke želje.