Igranofilmska verzija anime klasika

Gledali smo “Duh u oklopu”: Između mesa i duše – otpor kao posljednji akt civilizacije

Dragan Rubeša

Najveći paradoks u filmu je kad njegov autor, koji je upregnuo svemoguću CGI i digitalnu mašineriju, na kraju moralizatorski poručuje da »tehnologija uništava život« te da je istinska vrlina u ljudskosti



Nakon svih silnih digitalnih mutacija koje su se dogodile Scarlett Johansson u njenim recentnim filmskim ukazanjima, njeno tijelo već je zaslužilo sveobuhvatnu monografiju u nekakvoj luksuznoj ediciji a la Taschen. Nazovimo je »Mona Lisa cyberpunka«.


To isto tijelo je kao ikona već nadmašilo sva moguća područja, od erotike, znan-fana i teorijskog eseja do videoigre, stripa i, naravno, filma. Najprije ju je u »Otoku« klonirao neinventivni Michael Bay. Potom je u »Lucy« postala jedna u nizu Bessonovih superheroina. U »Osvetnicima« bila je pirotehnička Crna udovica aka Natalija Romanova.


Genijalni Jonathan Glazer transformirao ju je u aliensku ubojicu (»Ispod kože«) u interakciji s Čovjekom slonom uz zamamne zvuke Mice Levi. A u igranofilmskoj verziji Oshiijeva anime klasika »Duh u oklopu«, nastalog prema istoimenoj kultnoj mangi Masamunea Shirowa (šifra: »Kokaku kidotai«), koji se možda najviše približio njenom liku iz Glazerova filma, njen oklop pokušava sublimirati žudnju krajnje granice digitalnog imaginarija.




Našli smo se dakle u tijelu koje inkarnira humanost sutrašnjice. Tijelu s ljudskim mozgom (duh) i sintetičkim oklopom. Tijelu pretvorenom u stroj za ubijanje. Usamljenom tijelu čije je ime Motoko, iako je svi zovu prema vojnom činu koji joj je dodijeljen. Za sve je kriva liječnica Juliette Binoche koja praktički glumi onaj isti lik koji joj je jedan mladi redatelj ponudio u završnici Assayasovih »Oblaka nad Sils Marijom«.


3D skepsa


Znam, anime čistunce izludit će odluka kompanije DreamWorks da igranofilmska verzija Otomova klasika postane žrtva njihove »whitewashing« kampanje. I doljepotpisani autor ovog teksta, koji je tijekom boravka u Tokiju doživio svakojake ludorije, od milovanja mačaka u Neko no te kafićima pa nadalje, stavio je u multipleksu 3D naočale s određenom dozom skepse.


Jer da bi paradoks bio veći, dva najzanimljivija lika u filmu portretiraju Japanci – majku od Motoko (sjajna japanska glumica i redateljica Kaori Momoi) i sumanutog Daisukea Aramakija (Takeshi Kitano), Motokina šefa iz korporacije Hanka Robotics.


On je ujedno i jedini koji u filmu govori japanski, a portretiran je kao monumentalni duh post-humane etike koja još uvijek vjeruje u čast i pravednost, premda to podrazumijeva staviti se na stranu robota (scena u kojoj on uzima dobri stari pištolj u kožnoj futroli, jednoj od onih kakvih se prisjećamo iz velikih vesterna, te potamani grupu specijalaca uz famozni one-liner »Nemoj slati zeca da ubije lisicu«, ujedno je i ultimativni vrhunac filma). Uz neodoljive robo-gejše.


Tu je i Michael Pitt kao cyber-terorist Kuze, koji priziva sve one bowiejevske muškarce koji su pali na zemlju, kao tragični i anarhoidni antiheroj koji se bori protiv distopijskog društva, te Mokotin sirovi partner Batou (Danac Pilou Asbaek, kojeg se sjećamo iz »Borgena«).


Modificiran original


Iako su kultisti bili u panici saznavši da se igranofilmske verzije Shirowove mange (autorovo pravo ime je Masanori Ota) prihvatio relativno anonimni sineast Rupert Sanders, koji iza sebe ima tek jedan komad i to ni manje ni više nego »Snjeguljicu i lovca«, sve to nije ispalo tako loše, ali ne i onako kako bismo voljeli, iako je produkcijski dizajn krajnje začudan. Ma koliko urbani kaleidoskopi s neonskim jumbo plakatima i hologramima koji prizivaju Tokio budućnosti, u stvari promatraju Tokio danas.


No Sanders je ponešto modificirao originalnu mangu pa njen duh/mozak ne pripada utopljenoj izbjeglici, već anti-tehno aktivistkinji. Upravo tu dolazimo do najvećeg paradoksa u filmu, jer njegov autor koji je upregnuo svemoguću CGI i digitalnu mašineriju na kraju nam moralizatorski poručuje da »tehnologija uništava život« te da je istinska vrlina u ljudskosti (»Moj um je ljudski«, kaže naša heroina).


Ostali smo dakle na dobro znanoj granici između mesa i duše, otpora kao posljednjeg akta civilizacije i informatičke špijunaže. U ultratehnološkom komadu koji svojoj heroni pokušava podariti srce. Filmu u kojem nam je Hollywood otkrio sve karte, ne prepustivši našoj mašti da neke stvari otkrije sama.