Slavni festival

Desplechinovi fantomi za otvaranje jubilarnog Cannesa

Dragan Rubeša

»Išmaelovi fantomi« mogu se promatrati kao histerični spoj intimističkog feljtona/drame, autoportreta sineasta u krizi koji napušta set svog filma te nezavršenog špijunskog puzzlea



Iako su francuski autori često otvarali recentna canneska izdanja, poput Oliviera Dahana (»Grace od Monaka«), te Emmanuelle Bercot (»Uzdignute glave«), odgovornost francuskog filma na jubilarnom ovogodišnjem Cannesu nikad nije bila veća. Cannesko 70. izdanje, jučer otvoreno projekcijom filma »Les fantomes d’Ishmael« (Išmaelovi fantomi) Arnauda Desplechina, transformirano je u njegov najrelevantniji izlog.


Naravno, njegova recentna geneza pokazala je da su najradikalniji francuski autori bili odbačeni na canneske margine, poput sjajne Julie Ducournau, čiji je izvrsni feministički kanibalski horor »Grave« (Sirovo) lani bio nepravedno uguran u off program »Tjedan kritike«, iako se prometnuo u komad o kojem se najviše pričalo.


To isto vrijedi i za Brunu Dumonta, koji je nakon dugogodišnjeg tavorenja na canneskim marginama, lani uvršten u festivalsku konkurenciju (»Zaljev luđaka«), da bi se ove godine s »Jeanette« nanovo vratio u paralelni program »Quinzaine des Realisateurs«, koji je već postao njegov prirodni habitat.


Crveni tepisi




U tom istom programu pretprošle godine je prikazan i prethodni komad Arnauda Desplechina »Trois souvenirs de ma jeunesse«, u kojem se njegov junak tijekom priprema za odlazak u Tadžikistan prisjeća svog djetinjstva, majčina ludila, tulumarenja, izleta u SSSR i gubitka nevinosti, susreta s crnom profesoricom filozofije, prijateljem koji ga je izdao i najvećom ljubavi njegova života.


Poput »Božićne priče« ambijentirane u Roubaixu, u kojem je Desplechin rođen, za tu seminalnu lokaciju vezuje se i autorov najnoviji film »Išmaelovi fantomi«. Tako su se Francuskoj u razmaku od tek nešto više od tjedan dana dogodila dva crvena tepiha.


Na prvom, onom postavljenom ispred Jelizejske palače, prodefilirali su novi francuski predsjednik te njegova supruga i njena djeca (upravo zbog očekivanog drugog kruga predsjedničkih izbora ovogodišnji Cannes je prebačen u drugu polovicu svibnja), dok se na onom poznatijem ispred canneskog Grand Theatre Lumiere popeo Desplechin u društvu svog glumca fetiša Mathieua Amalrica, te njegovih partnerica Charlotte Gainsbourg i Marion Cotillard.


Intimizam


Gotovo svi Desplechinovi komadi obojeni su snažnom intimističkom i autobiografskom notom. U ovom najnovijem njegov svojevrsni alter ego postaje filmaš Išmael (Mathieu Amalric), iako se već u »Trois souvenirs de ma jeunesse« bavio fantomima. Sada je tu lik režisera (»proizvođača filmova«) koji snima film o svom bratu činovniku francuskog Ministarstva vanjskih poslova, a potom diplomatu Ivanu Dedalusu (Louis Garrel).


Nakon neobjašnjiva nestanka njegove žene Carlotte (Cotillard), koji ni nakon dvadeset i jedne godine nije u stanju preboljeti (»Volio sam je onako kako se voli ranjiva osoba«), upoznaje astofizičarku Sylviju (Gainsbourg), s kojom započinje život ispočetka.


Ali Carlotte se vraća iz »mrtvih« i dovodi u pitanje njihovu vezu, nakon čega ljubomorna Sylvia postaje svjesna vlastite suvišnosti i napušta Išmaela. A on napušta snimanje novog filma i povlači se u osamu obiteljske kuće u Roubaixu u kojoj je proveo djetinjstvo, progonjen noćnim morama, gdje u ludilu mjeri perspektivu između Sjevera (Van Eyck) i Juga (Fra Angelico), spojivši ih isprepletenom mrežom niti.


Jer Desplechinovi ranjivi fantomi ne dolaze s drugog svijeta, već iz Trećeg svijeta (Carlottin povratak iz Indije gdje je pobjegla u potrazi za »lakocom«).


Oni su nam, dakle, puno bliži. Zato se autorov komad može promatrati kao histerični spoj intimističkog feljtona/drame (Išmael rastrgan između dvije žene), autoportreta sineasta u krizi koji napušta set svog filma te nezavršenog špijunskog puzzlea u kojem je osobnost junakova flegmatičnog brata Ivana u stvari komadić koji nedostaje, u febrilnim referencama na Jacksona Pollocka i Johna Le Carrea.


No u Desplechinovu komadu nije da ima samo nečeg špijunskog, već ima i bergmanovskog. Riječ je o filmu kao stimulativnom laboratoriju o filmskom radu, čiji se šekspirijanski moral može svesti na dobro znanu rečenicu – lude su zadnje koje će uplašiti fantome.