Grad: Rijeka
Danas: 17° moguća kiša
Sutra: 8° 20° maglovito
26. rujna 2017.
ALESSIO BOZZER

Autor dokumentarca "Trst, Jugoslavija": 'Tito je Jugoslavenima dao šansu da okuse kapitalizam'

Autor dokumentarca "Trst, Jugoslavija": 'Tito je Jugoslavenima dao šansu da okuse kapitalizam'
Autor dokumentarca "Trst, Jugoslavija": 'Tito je Jugoslavenima dao šansu da okuse kapitalizam'
Autor:
Objavljeno: 6. rujan 2017. u 19:36 2017-09-06T19:36:00+02:00

Sjetimo se Titove fascinacije holivudskim filmom i njegovim zvijezdama. Upravo je Tito bio taj koji je dopustio da u Jugoslaviju uđu sa Zapada brojni kulturalni elementi koji bi u drugim zemljama poput Čehoslovačke ili Poljske bili praktički nezamislivi

Zlatna era jugoslavenske šoping invazije na Trst koja se dogodila u sedamdesetima, s famoznim Ponterossom kao njenim epicentrom, potentna je inspiracija za muzejske kuratore i sineaste.

Još 2014. u pulskoj galeriji Makini održana je izložba arhivskih fotografija koja pokušava rekonstruirati kolektivnu memoriju na taj mitski period, kad se na Ponterosso dogodila invazija Jugoslavena u potrazi za bofl trapericama, lutkama i drugim bizarnim akvizicijama poput ogromnih barometara. Budući da se među hrvatskim desničarima taj period sotonizira kao doba komunističkog mraka, nitko od njih ne želi priznati da je hrvatska svakodnevnica tada bila miljama udaljena od drugih zemalja iza »željezne zavjese«, ne samo po otvorenosti njene granice prema Zapadu.

Uostalom narodu bivšeg DDR-a slična invazija na zapadni Berlin dogodila se tek padom Zida, kad postaju zadivljeni porno šopovima i luksuznom robnom kućom KDW, kao ultimativnom inkarnacijom kapitalističkog izobilja.
Tim istim slavnim danima tršćanskog Ponterossa pozabavio se i doks Alessija Bozzera »Trst, Jugoslavija«, prikazan u sklopu jubilarnog Liburnijskog filmskog festivala.

Inače Bozzer je po struci arhitekt i kurirao je neke zanimljive izložbe, poput one nazvane »I Wonder Why«, posvećene velikom talijanskom dizajneru Ettoreu Sottsassu. Na nju se referira i Bozzerov prvi dugometražni doks »Why a Film About Michele De Lucchi«, posvećem preteči talijanskog postmodernizma i jednom od stupova mitske grupe Memphis, čiji su predmeti živahnih boja učinili revolucionarnu ulogu u genezi talijanskog dizajna. Nakon toga uslijedili su »100 anni dopo« i »Guerra in montagna«. Autorovu opsesiju povijesnim temama nastavlja i najnoviji projekt »Trst, Jugoslavija«, pa smo ga upitali kako je uopće došao na ideju snimiti film o mitskom Ponterossu.

Nostalgija

– U Trstu živi jedna zanimljiva žena koja se zove Wendy (D'Ercole, op. a.) i po struci je trgovkinja. Ima tome već nekoliko godina otkako je počela sustavno prikupljati sjećanja na taj period, organizirajući male izložbe, nastale kao produkt njena traganja za starim fotografijama. Upravo ona rekla mi je da bi bilo sjajno snimiti o njemu dokumentarni film. Znala je da radim za tršćansku produkcijsku kuću Videoest. Tako smo 2014. krenuli u realizaciju njene ideje. Inicirala ju je dakle kći jednog tršćanskog trgovca i njoj pripadaju najveće zasluge za taj projekt.

Naravno, trebalo je pronaći koproducente. Svaki put kad bih se zatekao u Sloveniji i Hrvatskoj, spomenuvši ideju da želim snimati film o Ponterossu, oči mojih sugovornika odmah su se zacaklile. Nakon dvije godine rada, film je bio završen.

Ključna riječ koja se koristi i u sinopsisu vašeg filma u katalogu LFF-a je nostalgija. Smatrate li doista da ga treba promatrati u nostalgičnom diskursu?

– Mislim da je nostalgija ispravna riječ koja opisuje moj film. Prekjučer se u tršćanskom kinu Ariston održala njegova petnaesta projekcija. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta kao i na svečanoj premijeri. Sve to samo dokazuje koliko je toj istoj publici dotični period još uvijek privlačan i atraktivan. On neminovno povlači za sobom dašak nostalgije i potrage za izgubljenim vremenom. Uostalom velik dio publike s kojom sam razgovarao priznao mi je da je došao na projekciju u nadi da će na velikom platnu prepoznati sebe, kakvi su bili kad su bili mladi, ili vlastite roditelje, ali i vratiti se u mislima i uspomenama u svoju prošlost. Te iste reakcije odnose se i na sve one milijune bivših Jugoslavena koji su sve te godine prelazili granicu u nepreglednim kolonama i dolazili u Trst.

Brojni sugovornici

U filmu razgovarate s brojnim sugovornicima. Vjerujem da vam je odabir tršćanskih bio puno lakši, za razliku od onih s područja bivše Jugoslavije koje možda ne poznajete najbolje, ne računajući na one poznatije poput Šerbedžije ili Bregovića.

– U odabiru sugovornika pomagale su mi brojne osobe iz Hrvatske, BiH i Srbije. Ideja mi je bila razgovarati sa što više osoba, kako bih kreirao mozaik satkan od različitih mišljenja i ideoloških stavova s obje strane. Zato je moj film i konstruiran od razgovora s različitim ljudima, onim poznatim i onim manje poznatim, poput danas umirovljenih carinskih službenika, čija sjećanja, često na razini bizarne anegdote, koristim u filmu.

U jugoslavenskim tršćanskim šoping-hodočašćima često se zanemaruje njihov klasni diskurs. Nedvojbeno je da je Ponterosso bio zona u kojoj se prodavala bofl roba namijenjena nižim društvenim slojevima. Oni imućniji su okupirali neke druge tršćanske zone i šoping-arterije poput recimo tada popularnog Viale XX Settembere s mitskim Pony Clubom koji je prodavao firmirani jeans. Na Ponterossu ste mogli praktički kupiti i jeftine traperice bez marke, a onda bi vam prodavač pokazao snop etiketa s poznatim brendovima da odaberete onu koju će vam na njih zašiti.

– To je točno. Taj sociološki i klasni diskurs pokušao sam naglasiti i u samom filmu. Postojala je, naime, jugoslavenska »buržoazija«, čiji su pripadnici u Trst dolazili Alfa Romeima samo da bi popili espresso. Druge pak šoping uopće nije zanimao, već su posjećivali knjižare i odlazili u kino pogledati neki holivudski film koji će se u njihovoj zemlji prikazivati tek za par godina. S druge strane, postojali su i oni koji su autobusima putovali po deset sati pa i više kako bi kupili one artikle koji im u njihovoj zemlji nisu bili dostupni.

Arhivski materijal

Zanimljiv je i dio vašeg doksa koji govori o Rifle trapericama. Čini mi se da je tu bilo dovoljno materijala za zasebni filmski esej.

– Priča o trapericama jako je intrigantna. U pedesetim i šezdesetim godinama, produkcija jeansa u Italiji bila je enormna i uglavnom fokusirana na Toscanu i dijelom na Napulj. Tada je toskanska tvornica jeansa, locirana nedaleko Prata, proizvodila 50.000 pari Rifle traperica dnevno. To više nije samo ekonomski, već i kulturalni fenomen. Paradoksalno, iako je Trst bio talijanski grad u kojem su se one najviše prodavale, prvenstveno zahvaljujući najezdi jugoslavenskih kupaca, nitko se nije sjetio otvoriti sličnu tvornicu u Trstu ili njegovoj okolici. Sve pošiljke jeansa stizale su izvana, a Trst je isključivo bio mjesto njegove prodaje.

Bit čitavog filma je rečenica koju ironično izgovara jugoslavenski spiker u arhivskim filmskim vijestima, da ni u jednom dijelu Europe socijalizam i kapitalizam nisu tako usko surađivali. Prema njegovim riječima, »Trst je grad u kojem socijalizam pomaže kapitalizam«.

– To je nadasve zanimljivo, jer Titov socijalizam je bio socijalizam koji je na neki način pružio Jugoslavenima šansu da rukom dodirnu i okuse taj famozni kapitalizam. Bio je to ustvari socijalistički eksperiment. Sjetimo se Titove fascinacije holivudskim filmom i njegovim zvijezdama. Upravo je Tito bio taj koji je dopustio da u Jugoslaviju uđu sa Zapada brojni kulturalni elementi koji bi u drugim zemljama poput Čehoslovačke ili Poljske bili praktički nezamislivi.

U filmu koristite brojni arhivski materijal. Kako ste došli do njega?

– Talijanski dio footagea pohranjen je u Cineteca di Gemona. Jugoslavenski materijali mahom su dio Hrvatske kinoteke.

Ima neke simbolike da vaš film završava tenkovima i ratom. Trćansku rivu su praktički preko noći napustili autobusi i automobili YU registracija.

– Mislim da nitko od mojih sugovornika to nije morao prokomentirati, jer je sama slika komentar za sebe. To je taj čisti nagli rez, jer nakon njega započinje nova priča.
Ako Trst više nije šoping-meka kao nekad, sve više se pretvara u autorsku meku, s krajnje živahnom filmskom scenom.

– Da, u zadnje vrijeme Trst je postao veliki rasadnik zanimljivih sineasta, zahvaljujući regionalnom audiovizualnom fondu koji pomaže mlade autore. Za razliku od vašeg HAVC-a koji funkcionira na državnoj razini, u nas je to na regionalnom nivou, s filmskom komisijom Friuli – Venezia – Giulia. Problem je državna televizija, koja je u zadnje vrijeme sve manje zainteresirana za dokumentarni film. Tako s jedne strane imamo brojne ideje i autorski potencijal, dok s druge strane nemamo podršku institucija poput RAI-a, koji bi u tome itakako trebao biti aktivan, jer je riječ o javnoj televiziji.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka