Kupi dva, plati tri!

Alan Ford: Strip koji je na ovim prostorima stekao kultni status

Vedrana Simičević

Snalaženje kroz bespuća birokracije, posvemašnje korupcije, socijalne nepravde, društvene netrpeljivosti i pohlepe nesposobnih političara i moćnika bio je lajt motiv života na brdovitom Balkanu



Kupi dva, plati tri. Natpis na reklamnom plakatu trgovine u brutalno komičnom njujorškom svijetu »Alan Forda« toliko je bolno realan da prosječni stanovnik Balkana ni dan danas, odnosno pogotovo danas, ne zna da li bi se na ovu genijalnu satiričku minijaturu smijao ili proplakao od muke. U taj jedan mali stripovski citat stane i cijeli odgovor na pitanje koje desetljećima potiče rasprave među stripofilima – zašto je »Alan Ford«, strip koji slavno propao u raznim dijelovima svijeta – od Francuske do Brazila, dobio kultni status u zemljama bivše Jugoslavije.



Uvrnuti cinični humor glavno je obilježje cijelog Alan Ford koncepta, a dio Bunkerove razigranosti u tom smislu najbolje se vidi u ranijem dijelu specijalnih epizoda poznatih kao »Priče broja jedan«. U Bunkerovoj verziji poznatih povijesnih priča, Homer tako postaje naivni kroničar koji za šaku zlatnika i obavezni savjet Broja Jedan iskrivljuje povijest, lijepa Helena je rasipnica koja nemilice pustoši »državnu« blagajnu i tako pokreće trojanski rat, a »spartanski« Leonida je lijeni proždrljivac koji prilikom bijega svojim predebelim tijelom zaglavi u termopilskom klancu i tako zaustavi najezdu Perzijanaca.





Nema tu, naime, ništa čudno. Snalaženje kroz bespuća birokracije, posvemašnje korupcije, socijalne nepravde, društvene netrpeljivosti i pohlepe nesposobnih političara i moćnika bio je lajt motiva života na brdovitom Balkanu još i prije sedamdesetih kad je na tadašnje jugoslavensko tržište dospjelo ovo remek djelo talijanskog scenarističko-crtačkog dvojca Luciana Secchija alijas Maxa Bunkera i Roberta Raviola poznatijeg kao Magnus.


Čak i oni koji nisu cijenili finu društvenu satiru grupe TNT, vrlo su lako mogli shvatiti što je toliko privlačno u snalažljivom sitnom lopovu koji se predstavlja kao engleski plemić, u lukavom tisućljetnom paraplegičaru koji svojom malom crnom knjižicom s popisom nezgodnih detalja iz prošlosti drži u šaci sve moćnike od stare Grčke na ovamo ili pak u smušenom bivšem njemačkom vojniku koji smišlja najbesmislenije izume u povijesti.


Plavokosi naivac


Praktički svakom stanovniku Hrvatske, Srbije, BiH ili recimo Slovenije dovoljno je prošvrljati susjedstvom pa da sretne bar jednog Debelog šefa koji ne zna ništa drugo nego po cijeli dan ležati ili bar jednog jednako lijenog hipohondra koji ima sve bolesti ovog svijeta. Naprosto nema te osobe u ovoj našoj mediteransko-brdovitoj regiji koja na svojoj koži bar jednom nije osjetila što je to Ured za istraživanje ruda i gubljenje vrijeme, tko su to tri gradske svinje, pardon vijećnika i kakva je to muljaža koju smišlja General War.


Uistinu nije teško shvatiti zašto je popularnost Alan Forda naglo porasla kad je u 25. epizodi u igru upao Superhik. Zaboga, vječno pijani agresivac koji potkrada siromašne da bi dao bogatima. Što tu ikome iz bivše Juge i vječnog Balkana nije jasno?



Dok je strip izlazio u okviru Vjesnika, često je bio metom cenzure, koja se primarno odnosila na nacistička obilježja, bez obzira što su ona u stripu zapravo izrugivana. Jedan od najpoznatijih primjera je epizoda »(Ne) Glasajte za Notaxa« u kojoj se čak inerveniralo u crtež, pa je tako izmijenjena ruka podignuta u nacistički pozdrav, dok je primjerice u epizodi »Trojica iz Yume« izbačena stranica na kojoj bolničari ludnice stavljaju SS kape i pozdravljaju Treći Reich.



  Legenda kaže da je »Alan Ford« nastao prije tih jubilarnih 45 godina, nakon što su Secchi i Raviola krajem šezdesetih odlučili napraviti parodiju na Jamesa Bonda. Za naslovni lik plavokosog naivka Magnusu je poslužio Peter O’Toole, a lik Broja Jedan uveden je tek u 11 epizodi. Prvo izdanje stripa u Italiji se pojavilo 1969. godine, a pod okriljem Vjesnika u Jugoslaviju je stigao 1972. godine gdje ga je u ruke uhvatio Nenad Brixy.


  Poznatom hrvatskom novinaru, piscu i komediografu genijalni prijevod »Alan Forda« kojim je već kvalitetnom crno-humornom stripu udahnuo dodatnu svježinu i dozu specifične satire, uz arhaično-kolokvijalne hrvatske izraze, do kraja života ostao je najpoznatije postignuće u karijeri. Bez Brixya strip zasigurno ne bi postigao kultni status na ovom području, što je priznao i sam Max Bunker, a kultni prijevod do dana današnjeg ostao je vjerojatno jedinstveni pozitivni primjer osebujne prevodilačke intervencije u devetoj umjetnosti.


Europski duh


Bunkerov i Magnusov strip zasigurno nije slučajno smješten u New York jer su među glavnim metama izrugivanja rasizam i ekonomska nejednakost, socijalna neosjetljivost, kriminal i korupcija, a općeniti lajt-motiv je neravnopravna borba malih i siromašnih s moćnicima raznih vrsta, u kojoj grupa TNT uvijek izvlači pobjedu. No bez obzira što su SAD uzete kao tipična kapitalistička kulisa radnje, »Alan Ford« u potpunosti odiše europskim duhom, a princip »snalaženja« kroz raznorazne društvene zamke nepogrešivo je blizak mediteransko-balkanskom miljeu.


  Suradnja Bunkera i Magnusa potrajala je točno 75 epizoda kad je Magnus 1975. godine otišao s projekta, a zamijenio ga je crtač Paolo Piffarerio. Iako je pokušavao biti što bliži crtežu koji je ustalio Raviola, najzagriženiji fanovi odmah su primjetili promjenu. Godine 1983. Piffarerija su kod novog izdavača zamijenili crtači Raffaele della Monica i Giuliano Piccinnino, a danas ga, kada strip izlazi u porpilično drugačijem konceptualnom izdanju (glavni lik je Alan Ford, a ostatak TNT grupe se pojavljuje sporadično) crta Dario Perucca. Prvih 75 izdanja, međutim, među fanovima imaju kultni status i najčešće je upravo to razdoblje od 1969. do 1975. godine ono na koje se referiraju obožavatelji »Alan Forda«. Pod imenom »klasici« ova je izdanja za hrvatsko tržište prije nekoliko godina reizdao i »Strip Agent«.