Prikaz utopijskog društva

O svijetu kakav bi mogao biti: Gledali smo Berlantijev film ‘S ljubavlju, Simon’

Dragan Rubeša

Sjajni Nick Robinson u naslovnoj ulozi

Sjajni Nick Robinson u naslovnoj ulozi

Iako komad Grega Berlantiija priziva »Glee« retoriku, on je učinio stanoviti odmak od tih TV proizvoda. Jer njegovi likovi nisu moroni, već pristojni i krajnje decentni dečki i cure



Multipleksi su oduvijek vjerovali da njihovoj ciljanoj teen publici očito ne treba film u kojem je glavni protagonist gay koji pripada njihovoj generaciji i ima prijatelje svih mogućih rasa.


Valjda zato što tako narod odlučuje. Ako je neka teen komedija krojena po zakonima multipleksa imala gay junaka, on je najčešće bio epizodist sveden na karikaturu.


Zato je Berlantijev komad učinio nemali iskorak od takvih klišeja, jer njegov glavni lik ne samo da je gay, već pripada suburbijskoj srednjoj klasi, koju Hollywood i američki političari smatraju robusnim moralnim centrom. Inkarniraju je junakovi roditelji (Jennifer Garner i Josh Duhamel).


Gay je OK




Naravno, gay je OK, poručuje režiser Greg Berlanti. »I’m just like you«, kaže njegov junak već na samom početku. On je poput nas.


Ali ovdje se nismo zatekli u zoni obrane LGBTQ prava, jer Simon iz naziva filma (sjajni Nick Robinson) promatra vlastitu homoseksualnost kao strogo čuvanu tajnu i treba proći stanovito vrijeme da njegove fantazije o gay momku koji se krije iza Nicka Blue, s kojim komunicira putem maila, predstavivši mu se kao Jacques, postanu javno dostupne. Jer borba uključuje i težinu laži.


Iako Berlantijev komad priziva »Glee« retoriku, na što aludiraju školske probe »Cabareta« i Simonove fantazije u kojima on ulazi u mjuzikl uz zvuke Whitney Houston, on je učinio stanoviti odmak od tih TV proizvoda.


Jer njegovi likovi nisu moroni, već pristojni i krajnje decentni dečki i cure, ne računajući na jedan par koji će autor brzo rehabilitirati nakon što ih je naučio pameti.


Zato Berlanti promatra neku vrstu utopijskog društva, ali i nudi nekim novim budućim teensima najljepši poklon model odrastanja u kojem im nitko, a ponajmanje crkva, neće određivati tko i što čini obitelj. Zato je naprosto sjajna scena u kojoj Simonov prijatelj naglo prekida izvođenje američke himne da bi zaprosio voljenu Abby.


Odgođeni poljubac


Jer film je to o tajnama, lažima i maskama koje nosimo. Ne samo onim navijačkim medvjeđim maskama koje simboliziraju školsku nogometnu momčad. Zato su njegove najbolje dionice rezervirane za one u kojima Simon pokušava otkriti identitet misterioznog Bluea s kojim se dopisuje, vjerujući da se on krije u nekom od učenika njegove škole ili među maskiranim sudionicima kostimirane zabave. Jer svi oni su međusobno spojeni putem svojih smartphonea i laptopa, znajući gdje se tko nalazi.


U isti mah Berlanti odgađa sočni teen gay poljubac što je dulje moguće. A kad se on napokon dogodi pod svjetlima lunaparka, zaslužuje dugi i spontani aplauz Simonovih školskih kolega. Možda zato da bi autor njime natjerao onaj nesigurniji i pomalo zbunjeni dio teen publike u multipleksu da zaplješće s njima. Eto tako to može biti, poručuje Berlanti teensima i njihovim roditeljima.


Ne, Berlantiju ne pada na pamet osloboditi se edukativnih okova, tretirajući svoj komad poput audiovizualne verzije plavog telefona koji klincima stoji na raspolaganju 24 sata dnevno. Ali zato on priča snažno, jasno i bez uvijanja.