Terapijske metode

“Naš odgoj”: Predstava inspirirana tinejdžerima hospitaliziranima u psihijatrijskoj bolnici

Kim Cuculić

Radna atmosfera na probi  / foto K. ČARGONJA

Radna atmosfera na probi / foto K. ČARGONJA

Bili smo na probi predstave inspirirane jednom od riječkih prešućivanih tema, onoj o tinejdžerima hospitaliziranima u Psihijatrijskoj bolnici »Lopača« radi navodnih poremećaja u ponašanju



Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca, u suradnji sa studentima treće godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, premijerno će 18. travnja u HKD-u na Sušaku u 19.30 sati izvesti predstavu »Naš odgoj«.


Predstava je inspirirana jednom od riječkih prešućivanih tema, onoj o tinejdžerima hospitaliziranima u riječkoj Psihijatrijskoj bolnici »Lopača« radi navodnih poremećaja u ponašanju. Kako piše u najavi predstave, »Naš odgoj« je umjetnički odgovor na to kako se terapijske metode pretvaraju u traumu, postavljajući pitanje što nam poručuju mladi s poremećajem u ponašanju, odnosno tko određuje poremećaj i u odnosu na što te zašto zajednica šuti.


Autorica teksta je Vedrana Klepica, jedan od najzanimljivijih glasova suvremenog hrvatskog dramskog pisma, a redateljica je Renata Carola Gatica. Dramaturginje su Vedrana Klepica i Nataša Antulov, autor glazbe je Josip Maršić, kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović, scenografkinja je Liberta Mišan, suradnik za pokret Damian Cortes Alberti, a oblikovatelj svjetla Boris Blidar. U predstavi sudjeluju Romina Tonković, Ana Marija Brđanović, Sendi Bakotić, Anja Sabol, Gala Nikolić, Nataša Veselinović, Ivan Čulo, Deni Sanković, Martin Grđan, Mario Jovev, Tonka Mršić, Vanda Velagić, Sara Blažić, Marta Čaržavec, Biljana Torić, Aleksandar Cvjetković, Tanja Smoje, Anastazija Balaž i Dražen Mikulić. Predstava nastaje u sklopu programa Riječko kazalište mladih »Kamov«.


Svi su krivi




Kako je u popratnom tekstu napisala ravnateljica Hrvatske drame Jelena Kovačić, mladi – roditelji – sistem tri su krajnje točke koje Vedrana Klepica spaja u tekstu »Naš odgoj«.


– Zina, Ana, Inja, Marko i Sergej sastaju se i rastaju po igralištima, parkovima, klupicama i bircevima, prepoznajemo ih i voljeli bismo da jednog dana od njih nešto bude, ali zasad im se samo smješkamo. Ivana je pak nestala i nema je već tjedan dana. Realno nitko ništa ne zna, ali dok nagađaju što joj se i zašto dogodilo, pitaju se jesu li možda svi, nekim krivim pogledom, lošom šalom ili čudnom porukom sudjelovali u njenom nestanku. I pritom se osjećaju nemoćno. A oni koji bi im trebali predstavljati autoritet, nemaju odgovore. A htjeli bi ih imati. Nije lako biti mlad 2018. godine, jer i onim starijima nedostaje čvrsto uporište – osvrnula se Kovačić.


Uoči premijere bili smo na jednoj od proba i porazgovarali s Vedranom Klepicom i studenticom glume Sarom Blažić. Prema riječima Klepice, »Naš odgoj« inicirala je Jelena Kovačić koja je htjela tekst koji bi se bavio problemima mladih u društvu.


– Rijeka ima povijest s mladima koji su hospitalizirani u »Lopači«, no moja je drama fikcija. Osobno me najviše zanimao trokut koji čine roditelji, mladi i sustav, odnosno gdje su »rupe« u tim odnosima i zašto među njima dolazi do nemogućnosti komunikacije. Svi su krivi, a istovremeno nisu krivi i nitko ne zna izići na kraj s tim mladima. Radi se o tekstu za mlade, ali nije realističan. Nikad ne pišem psihološki- realističke tekstove. U tekstu ima dosta poezije i brehtijanskog komentara. Htjeli smo se odmaknuti da ne bude doslovno. Inače se u predstavama za mlade često igra na sigurno, što je po mom mišljenju podcjenjivački. Mislim da umjetnost ipak operira na jednoj drugoj razini, na kojoj ne mora sve biti onako kako je u stvarnom životu – kaže Klepica.


Nemogućnost komunikacije


Sara Blažić više nam je rekla o svojoj ulozi.


– U »Našem odgoju« igram Jelenu, mladu socijalnu radnicu koja je tek došla na posao i vrlo je nadobudna. Ona želi promijeniti stvari na bolje, a došla je u okruženje gdje su svi već izgubili nadu da išta mogu promijeniti. Međutim, ona ne odustaje i odlučila je da će se brinuti za te klince i za roditelje, te da će ići protiv sustava – ali unutar njega – i nekako ga »zeznuti«. U predstavi sudjeluje cijela naša klasa i imamo dvostruku podjelu. Izvedba je dosta fizička, u čemu nam pomaže koreograf Damian Cortes Alberti. Ovo je novo iskustvo za nas, jer spajamo fizičko i sâm tekst. Čitava ekipa maksimalno nam pomaže i imamo odlične uvjete za rast i razvoj. Dobili smo zadatak istražiti konkretan slučaj vezan uz »Lopaču«, ali smo se odlučili odmaknuti od toga, jer je to za te ljude dosta bolno i podsjeća ih na traumu koju su proživjeli. Iako smo se odmaknuli od »Lopače«, u predstavi ima nekoliko referenci na to, ali iz toga gradimo nešto drugo.


U predstavi progovaramo o nemogućnosti komunikacije između mladih, roditelja i sustava, odnosno tri pola koja bi trebala surađivati. Predstava se na jednoj razini može shvatiti kao kritika društva, no više govori o nemogućnosti komunikacije i blokadama, postavljajući pitanje zašto mladi ne progovaraju o svojim problemima, nego idu u samodestrukciju i destrukciju. Radi se više o pozivu u pomoć. Cilj je potaknuti mlade ljude da progovore i da ne šute, jer ima ljudi koji će ih čuti. U tom smislu »Naš odgoj« je više poticaj nego kritika društva – kaže Sara Blažić.