Osam godina nakon »Poezije«, Lee Chang-dong osjetio je veliku glad za filmom. I u njegovu najnovijem komadu, koji već sada možemo proglasiti ultimativnim vrhuncem ovogodišnje kinosezone, njegova heroina Haemi (debitantica Jong-seo Yun) podastire vlastitu teoriju egzistencije, rastrgane između »male gladi« (»little hunger«), koja se svodi na čisti instinkt preživljavanja, te »velike gladi« (»great hunger«), koja se povezuje s velikim životnim enigmama. Da bi objasnila kako se one manifestiraju, Haemi koristi geste povezane s urođeničkim plesom.

Taj ples povezan je s njenim odlaskom u Keniju, zemlju »velike gladi«. Uoči putovanja zamolit će neafirmiranog pisca Jongsua da joj pričuva stan i njena mačka Schrodingera. No ona se vraća iz afričke avanture u društvu imućnog Bena, koji doživljava ekstazu paleći stare napuštene plastenike. On to ne čini iz nekog moralnog imperativa, već je njegov »hobi« sveden na očuvanje sklada u okrutnoj prirodi (»Ne postoji dobro ni zlo, već moral prirode«). A nakon što Haemi doslovno »nestane u oblaku dima«, Jongsu kreće u osvetu.

Adaptacija Murakamija

Iako Leejev egzistencijalni triler, inače slobodna adaptacija kratke priče Harukija Murakamija objavljene 1992. u časopisu New Yorker koju je režiser transponirao iz Japana u Koreju, nije priča o ljubavnom trokutu i klasnim razlikama. Bila bi to čista »mala glad«. Dakako Jongsu je portretiran kao siromašni mladac sa sela koji preživljava u Seoulu kao dostavljač, dok Ben vozi Porsche i živi u luksuznom stanu elitnog Ganghama. No njegova forma »velike gladi« nije ni jednostavna, ni prvoloptaška. Iako se Lee referira u filmu i na Jongusova omiljenog pisca Faulknera, a čija priča napisana davne 1939. ima isti naziv kao i ona Murakamijeva (šifra: »Barn Burning«). Jer kad bismo promatrali njegove junake u literalnom diskursu, usamljeni Jongsu je Faulkner, a Ben je Murakami.

Ali »Izgaranje« je i film krcat različitim materijalima. Zapaljivim materijalima poput plastike. Aseptičnim materijalima poput minimalistički dizajniranog namještaja u Benovu stanu. Ali i film koji igra na svjetlost. Svjetlost plamena u noći. Svjetlost sunčeve zrake koja ulazi u sobu dok Jongsu masturbira. Sunčeva svjetlost koja ispire brežuljke uz zvuke Milesa Davisa. Ali Leejevi junaci žive u čistoj iluziji ljubavi. Kao da smo zakoračili u neku novu eru destrukcije, blisku linčevskim »dark age« mehanizmima.

Apetit za destrukciju

Kako se othrvati ciničnom apetitu za tom destrukcijom? Jedino rješenje leži u emocijama i uspomenama. Jer plamen piromana Jongsua koji guta seoske plastenike ujedno je i simbol unutarnjeg vrenja protagnosta. No najuzvišenija elegancija Leejeva komada leži u pokušajima da penetrira u one najskrivenije i najtajnovitije pore naše mašte.

Zato »Izgaranje« ostaje psihološki najkompleksniji Leejev komad, vječno zaustavljen negdje na pola puta između onog neizgovorenog i misterija nevidljivog. Nalik akvarelu mračnih i sivih poteza oslikanom na rižinom platnu, koji još snažnije podcrtava Leejevo literalno iskustvo, svedeno na stanke i dilatacije.

»Za mene život ostaje misterij«, kazat će Jongsu. Zato pisac Jongsu ostaje krajnji antipod pjesnikinji Miji iz »Poezije«, koja još uvijek pokušava stihom zaustaviti uspomene. Jer Lee je autor koji se u tišini suočava s neprobojnošću misterija. Ostavlja plamen da izgori u pozadini, dok poetsko svjetlo njegovih slika pleše s maglom prazne i vlažne doline.