'Ples oko Sunca'

Pročitali smo novu knjigu Vedrane Rudan: Pisanje kao osvajanje prostora slobode

Davor Mandić

Vedrana Rudan na nedavnom predstavljanju knjige u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka / Snimio Roni BRMALJ

Vedrana Rudan na nedavnom predstavljanju knjige u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka / Snimio Roni BRMALJ

Kada vam se prostor koji Vedrana Rudan ispunjava riječima i ne sviđa, kada mislite da je to trebalo drugačije reći ili uopće ne reći, ono što ne smijete zanemariti je da je taj prostor, jedan od rijetkih koje znate, mukotrpno osvajan prostor slobode



Vedrana Rudan sve što je radila radila je tako da nije mogla ostati neprimijećena. Kad je bila turistički vodič u Jugotursu, pokrenula je radničke nemire koji su gotovo rezultirali njenim otkazom, ili pak poduzetno kupila suncobrane i na njima dodatno zarađivala, između ostalog i tako što je dvije trećine (slomljenih) suncobrana vratila proizvođaču, koji ju je, nakon što je dobila nove, obavijestio da više s njom neće poslovati. Imala je tada dvadeset dvije godine.


Kad je bila urednica na Radio Rijeci, iz kojeg je vremena ostalo zapamćeno njeno uređivanje emisije »S primorske poneštrice«, još u Jugoslaviji su je oni koje je duhovito/sarkastično/cinično prozivala pokušavali pregaziti na cesti, da bi je tadašnji hrvatski nacionalisti zbog kritika »sistema« smatrali njihovom. Kad je došla demokracija, »Poneštrica« je bila jedna od prvih njenih žrtava, zbog uvrede zastave ili himne, ne sjeća se Vedrana Rudan točno.


Kad je trebala postati televizijska zvijezda, dobila je odriješene ruke da u prime timeu, prije Dnevnika Nove TV, kaže što god hoće, kako god hoće. I tu je uspjela reći nešto zbog čega će dobiti otkaz i (p)ostati jedna od najplaćenijih osoba po sekundi programa.




Naime emisija o kojoj je riječ ukinuta je nakon prve trominutne epizode, a onda je Vedrana Rudan inkasirala honorar koji ne smije reći naglas, jer je potpisala takav ugovor, ali javno tvrdi da nitko u Hrvatskoj, a i šire, nije dobio toliku lovu za tri minute televizijskog programa.


O spisateljskom nervu


Kad je, pak, odlučila napisati autobiografiju, naslovljenu »Ples oko Sunca«, ova učiteljica, turistička vodičkinja, urednica korporativnih novina, radijska urednica, agentica za prodaju nekretnina, spisateljica… učinila je to, i opet, posve nestandardno.


Tako da čitatelj taman kada bi pomislio: »Pa ona ne zna pisati autobiografiju«, naiđe na pasus u kojem autorica opisuje kako i zašto piše kako piše, a to je kaotično, bez reda u kronologiji, iznošenju podataka, uz gomilu nesigurnih sjećanja i promišljanja o svijetu i životu nevezanim za razdoblje ili kontekst o kojem se na određenom mjestu govori.


Vedrana Rudan i publika - sve je u funkciji showa / Snimio Roni BRMALJ


Vedrana Rudan i publika – sve je u funkciji showa / Snimio Roni BRMALJ



Jednako tako, taman kada bi se čitatelj zapitao zašto u toj čudnoj knjizi nema imena ljudi, eto spisateljice koja objašnjava da je to tako zato što bi za neka imena trebala tražiti dopuštenje, a da su joj ova bliska previše – bliska.


Valja ovdje napomenuti da ta knjiga egzistira paralelno sa svijetom interneta, koji na »Vedrana Rudan« u tražilici, i prije nego se klikne neki od brojnih ponuđenih linkova, nudi ove podatke: »Vedrana Rudan – književnica, rođena 29. listopada 1949. Dob: 70 godina; suprug: Ljubiša Drageljević, djeca: Asja Hrvatin, Slaven Hrvatin.« No da bi te podatke iskopao iz ove knjige, čitatelj mora biti ozbiljan detektiv s ozbiljnim predznanjima o Vedrani Rudan.


I tu je na djelu, upravo u ovim objašnjenjima kompleksa koji se ne mogu ignorirati, onaj spisateljski nerv koji je Vedranu Rudan – književnicu – doveo na mjesto na kojem je sada.


U trenutku pisanja ovog teksta, dok je njena autobiografija jedva tek izišla (prvo) u Srbiji, knjiga je prodana u nevjerojatnih 13.000 primjeraka. Lagunino izdanje već se debelo isplatilo izdavaču, a ne treba sumnjati da će tako biti i s hrvatskim, VBZ-ovim izdanjem, (tek) drugoobjavljenim.


Zašto taj redoslijed? Pa srpsko je bolje tržište za Vedranu Rudan, to je bar jasno, veće je i još otvorenije prema njenom diskursu, koji će mnogi (u Hrvatskoj) okarakterizirati psovačkim, prostim, ali bez dlake na jeziku, direktnim.


O odnosima


Jer Vedrana Rudan, kao nekovrsna ženska verzija Igora Mandića, pogotovo u javnom govoru, na predstavljanjima knjiga ili u javnim nastupima, navlači klaunsku masku, da bi iz te pozicije mogla reći ono što se »običnim smrtnicima« neće tolerirati.


A običan smrtnik voli slušati ono što se njemu ne bi toleriralo, jer tako smatra da je prevario sistem; eno drugoga koji će nastradati, pa ne moram ja. Jer kako iz obične pozicije reći da (dobrog) sina voliš više nego kćer s kojom se svadiš, a da se zbog toga i sin, jer je »dobar«, i kći ne okrenu protiv tebe?


Kako bez klaunske maske reći voditelju na televiziji da su televizijski voditelji retardirani, kao što je Rudan učinila na srpskoj televiziji preneraženom voditelju pri predstavljanju njene nove knjige.


Kako pak na toj istoj televiziji izgovoriti dva posve suprotna narativa: o predsjedniku Vučiću kao stravičnoj kreaturi i predsjedniku Vučiću kao milom i dragom liku, ovisno o tome je li ta televizija Vučićeva ili nije, jer ako jest, onda mu se autorica mora umiliti želi li ponovno na nju doći, a ako nije, onda ne mora i može govoriti što ju je briga? Bez klaunske maske nikako.


Naslovnica VBZ-ova izdanja


Naslovnica VBZ-ova izdanja



No autobiografija Vedrane Rudan nikako ne smije biti okarakterizirana kao klauničina tribina, iako je taj klaunski moment i u njoj ponekad prisutan. Knjiga je to ozbiljna, kad je i duhovita.


Knjiga je to o odnosima: odnosu s djecom, odnosu s roditeljima, odnosu s muškarcima, odnosu prema društvu, odnosu prema poslu, odnosu prema pisanju i, dakako, odnosu prema starenju.


U odnosima s muškarcima, kao i u odnosima prema roditeljima, Vedrana Rudan nije baš dobro prošla. Nažalost, uobičajeni je to narativ ovih, patrijarhalnih prostora: otac zlostavljač rezultira (prvim) mužem zlostavljačem.


Jednako tako, roditelji, oboje alkoholičari, rezultiraju traumatičnim odrastanjem. No iz toga se mogu izvući samo feniksi, a Vedrana Rudan je cijeli svoj život provela kao Feniks, uskrsavajući iz pepela.


Upoznati, »na kraju balade« čovjeka svog života, odgojiti djecu koja te vole, napisati knjige koje te čine jednom od najčitanijih osoba u široj regiji, mogu samo rijetki sretnici. Ili oni koji sreću uzimaju za gušu i ne daju još proći. Kao, uostalom, ni babi s kolačima.


Kaže tako Vedrana Rudan u svojem »Plesu oko Sunca« da joj je jedna žena, koja se rastala od muža u 37. godini života rekla da smatra da je sve gotovo, da je mitska baba s kolačima prošla. E pa nećeš, domeće Rudan, kad prolazi baba s kolačima, ja si uzmem jedan.


Vedrana Rudan i publika - sve je u funkciji showa / Snimio Roni BRMALJ


Vedrana Rudan i publika – sve je u funkciji showa / Snimio Roni BRMALJ



O lijepa, o draga…


Rudan autobiografiju piše pitko, kao što su to i inače njeni tekstovi; nema tu kompliciranih struktura ili, u gorim spisateljskim slučajevima, tako popularnim na hrvatskom jeziku, skrivanja malih misli iza velikih riječi.


Kada kaže: »Sigurna sam da je ljubav prema djeci jedini nož koji ti može parati srce tako da umireš na rate dok si živ«, čitatelj razumije kako je imati malu kći koja je toliko bolesna da je pitanje hoće li se izvući, ako i nikada nije bio roditellj.


Kada, pak, odredi ubojica javljaju preko poznatih ljudi da dolaze po Srbe u grad, a muž je Srbin, pa žena opisuje to (su)ludo potucanje po kaučima prijatelja, skrivanje do trenutka kada se kaže, dosta je bilo, ovo nije život, neka nas i ubiju, ali ne može se više ovako, jednako je potresno.


Odnos prema pisanju, pozivu koji je Vedrana Rudan izabrala za onaj kojim će (d)označiti svoj život, dakako, poseban je. Počela je pisati u korporativnom glasilu. Nije imala slobodu. Pa je najurena s Radio Rijeke, jer nije imala slobodu.


Onda je pisala za slobodni Feral, ali je i od tamo uspjela biti potjerana, i opet, nevjerojatno, zbog nedostatka slobode. O Novoj TV i uskraćenoj slobodi nakon samo tri minute već smo sve rekli.


No eto nas zato ovdje, nikako na kraju, gdje caruju knjige, autobiografske ili prozne, gdje caruje blog koji Vedrana Rudan redovito ispisuje za svojih 220 tisuća sljedbenika. Eto nas, dakle, na mjestu na kojem možemo reći: kada vam se prostor koji Vedrana Rudan ispunjava riječima i ne sviđa, kada mislite da je to trebalo drugačije reći ili uopće ne reći, ono što ne smijete zanemariti je da je taj prostor, jedan od rijetkih koje znate, mukotrpno osvajan prostor slobode.