Vesna Krmpotić, 2013. u Antikvarijatu Ex libris / Snimio Silvano JEŽINA
Vesna Krmpotić objavila je više od stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti »108 x 108«, koja sadrži 11.664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo »Brdo iznad oblaka«
Vesna Krmpotić, najplodonosnija hrvatska pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica, preminula je u 86. godini. Rođena je 1932. u Dubrovniku, a diplomirala je psihologiju i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju.
Početkom 1960-tih radila je kao urednica u Literarnoj redakciji Radija Zagreb, zatim kao urednica u Prosvjeti i Globusu te u kulturnoj redakciji beogradskog radija. Kao supruga diplomata dulje vrijeme boravila je u Egiptu, SAD-u i Gani.
Od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji. Uz učestala putovanja, posebno u Indiju, od 2004. živjela je i radila u Zagrebu i Beogradu kao profesionalna književnica.
Objavila je više od stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti »108 x 108«, koja sadrži 11.664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo »Brdo iznad oblaka«.
Članica je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. Dobitnica je niza hrvatskih književnih nagrada, među kojima godišnje Nagrade »Vladimir Nazor« 1975., Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1999., Nagrade HAZU-a za književnost 2006. za zbirku pjesama »108×108«, Nagrade »Ivan Goran Kovačić« (1988.) za roman »Brdo iznad oblaka«, a između ostalih priznanja, godine 2008. dodijeljeno joj je odličje RH Zvijezda Danica s likom Marka Marulića za izuzetan doprinos u kulturi.
Društvo hrvatskih književnika predložilo ju je 2008. za Nobelovu nagradu za književnost. Dobitnica je i Nagrade »Tin Ujević« za doprinos hrvatskom pjesništvu (2013.).
Indija u srcu
U svojem životopisu napisala je ovako:
– Rođena sam u Dubrovniku, lipnja, 1932. Brat Davor pretekao me za dvije godine. Otac Mario, podrijetlom Senjanin, a došljak iz Amerike-Filipina-Austrije-Njemačke, zvanja liječničkoga s trostrukom specijalizacijom, bio je u to vrijeme direktor dubrovačke bolnice. Majka mi je iz porodice Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke. Živjeli smo nekoliko godina u Dubrovniku, onda smo preselili u Split, i nedugo potom u Zagreb. Tamo je otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. U Zagrebu smo odživjeli četiri godine rata, što nije bilo nimalo bezazleno, jer je otac »radio« za partizane.
Nakon toga razdoblja strahovanja nastupilo je takozvano oslobođenje, također nimalo bezazleno. Odjednom sam bila strpana u »buržoaziju«, to jest u ideološke nepodobnike.
U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i općenito, prema duhu vremena. Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenska posve me razočarala. O psihi nije bilo ni govora; radila se statistika, faktorska analiza, fiziologija, pokusi i mjerenja osjeta i podražaja…
Ja sam, doduše, diplomirala tu strogo oivičenu psihologiju, taj zauzdani vidik na čovjeka, ali sam istovremeno studirala i »svoju« teopsihologiju – počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji, toj najpreciznijoj definiciji neobjašnjivoga. U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagorea i Upanišada.
Iznenađena, uistinu zapanjena nad »mojošću« tih tekstova, osjetila sam se kao njihov zakoniti potomak, odnosno kao potomak te i takve vizije. Otkrila sam da Indija za mene nije samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha…
Diktat pjesme
A kad je iz Srbije buknuo požar rata, postala sam suradnica hrabrih novina Danas, pišući o onomu što sam smatrala pravim uzrocima rata – o goloj pohlepi, o bijesu, o strahu, o mržnji, o ljubomori, o neznanju – o stanjima koja obuzimaju i pojedince i narode, goneći ih na nasilje i na samonasilje. U Beogradu, u središtu odakle je krenula inicijativa put otimačine i smrti, ljudima je bilo daleko teže shvatiti što se doista događa. Oni koji su ustali protiv rata, nisu bili mnogobrojnici, i svakojako su bili ugroženi. Tada sam imala sreću upoznati se s mnogima od njih. Uvjerena sam da je, zahvaljujući upravo takvima, Beograd ostao srazmjerno pošteđen sudbine, koju je upriličio i namijenio drugima. Rat shvaćam – kao i mnogo štošta što snalazi ljude – posljedicom sasvim drugih uzroka od onih koji se nude kao objašnjenje – dijelovi su iz životopisa Vesne Krmpotić.
Krmpotić je u Rijeci posljednji put bila 2013. godine, kad je u Antikvarijatu Ex libris predstavila svoju 108. knjigu »Portret majke Indije«. Tada je u razgovoru za Novi list kazala:
