Knjiga Draga Orlića

“More tone”: Male poetski razigrane priče

Vanesa Begić

Knjiga donosi vrlo zanimljive i lepršave pjesničke uratke, pune aluzija, reminiscencija, introspekcije, sanjarenja, sa stalnim prožimanjem erosa i pornosa te reminiscencije na glazbu, film, kulturu življenja...



Drago Orlić autor je knjige »More tone« s podnaslovom »Ili starinske pjesme«, objavljene u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Knjiga donosi vrlo zanimljive i lepršave pjesničke uratke, pune aluzija, reminiscencija, introspekcije, sanjarenja, sa stalnim prožimanjem erosa i pornosa te reminiscencije na glazbu, film, kulturu življenja, određenu društvenu epohu…


Dr. Boris Domagoj Biletić, urednik ove knjige, kazao je da su u zbirci prisutni sada već daleki odbljesci djetinjstva i mladenaštva, »neponovljivi trenuci zavičajnih fenomena koji nas odrastanjem, da ne velim starenjem, ne napuštaju, dapače sve su nam bliži i bliži, zatim ima tu ljubavi i strasti, potom krajolik, more… sve je to prisutno u ovoj knjizi«, naglasio je.Sam je Orlić istaknuo da je zaljubljen u tu vodetinu zvanu more, i da su upravo zbog toga nastale te pjesme, koje su mu sve podjednako drage, a u tim radovima ima raznih pjesničkih figura, igara riječima, metafora…

Raskošan jezični stil


Brojni su svjetovi prisutni u tim pjesmama – Orlić spominje nesvrstane, Sirimavo Bandaranaike, Hajle Selasija, Maršala, Odiseja, Posejdona, a sve to u raznim kontekstima s vrlo raskošnim jezičnim stilom. Orlić je autoironičan i kad progovara o svojim bolestima (umirem mučno,/68 i nisu neke godine./Boleštine su me shrvale,/sjebale su me unakrsnom vatrom,/pišem bez prestanka/), gdje predstavlja i terapeutsku funkciju poezije, o kojoj razni teoretičari tako rado vole zboriti.


Pjesme su narativnog karaktera, poput malenih lirskih priča gdje lirski subjekt ulazi u razne interesne i tematske sfere; ima tu priča o teškom ljudskom življenju, o odnosu čovjeka prema prirodi, ali i prema sebi, a erotski pasaži su mu posve posebni, puni aluzija na razne pojmove, što odudara od nazovimo ih »klasičnih« erotskih pjesama. »Je li to erotika ili gotika/kad me ona asocira na majonezu?/’Ti si bolesnik’ – kudi me. Opet gledam film »Breza« A. Babaje./Gdje je duša moru,/gdje mu je srce/Valjalo bi pitati dupine«, piše Orlić.

Naravno, nisu mogla izostati ni razmišljanja o modernim načinima komuniciranja: »Internet, Facebook, e-mail, sve bi to more dalo za starog poštara Benita. Poštar Benito je nosio topla pisma,/pisma su u sebi imala uvojke djevojačke kose/i otiske usana«, piše Orlić o vremenima kad se željno iščekivalo poštara koji će donijeti pismo drage osobe, a ne kao sada, kada svi samo nešto »klikaju i lajkaju«.


Malinovac i nostalgija




Starije generacije čitajući Orlićeve pjesme prisjetit će se malinovca, kao i niza drugih zaboravljenih radosti iz nekih vremena koja su, sudeći po dozi nostalgije, očito bila bolja. Tu je prisutan već prepoznatljiv Orlićev pjesnički rukopis, njegova poetska razigranost i sasvim neobičan, stalno nanovo izmaštan jezik. Vidljiva je i metapoetska funkcija poezije, niz aluzija, pripovjedno u poetskome, solilokvij koji postaje dijalog u monologu, te niz pjesničkih figura predstavljenih na različite načine.