Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 18° 18° 1
14. studenoga 2018.
Sveti Duh

Miko u zemlji, u moru i u nama: Pokopan omišaljsko-riječki pjesnik Nikola Kraljić

Foto S. DRECHSLER
Foto S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 9. studeni 2015. u 8:47 2015-11-09T08:47:00+01:00

Evo, Miko, svi smo ti došli da te ispratimo posljednji put. Tu si, ovdje među nama, živ u našim srcima. Vidim te kako se smijuljiš, malo pogrbljen dok čitaš svoje pjesme. Falit ćeš nam, Miko, jako ćeš nam falit..., rekla je Katica Ivanišević na oproštaju s pjesnikom Nikolom Kraljićem

OMIŠALJ  I tu ja bijah / i tu posijah / svoje kuntrade / svoje muštarde / oči svoje // i tu bijah / i tu posijah / koromačne suze one // i tu bijah / i tu posijah / mladost svoju // i ovdje ću kosti pustiti / i neću se zaista grustiti / poljupca zemlje u očima.

Pjesnici su čuđenje u svijetu, kako je to davno rekao Antun Branko Šimić. Zašto bi bili čuđenje može se utvrditi na mnogo načina, ali jedan od razloga zasigurno leži u tome da znaju stvari koje drugi ne znaju, dok sjede na njihovim međama i plaču, poput Tina Ujevića, ili pak znadu pogoditi trenutak u vremenu puno prije nego što se on dogodio, poput Nikole Kraljića, koji je sastavio pjesmu »I tu ja bijah« prije svoga pogreba u subotu na omišaljskom groblju Sveti Duh. Znali smo mi za tu pjesmu i ranije, naravno, ali tek sada ona je dobila svoje mjesto, svoje pravo značenje, pročitana iz usta shrvane prijateljice i dugogodišnje Kraljićeve izdavačice Mirjane Šigir.

I nije samo primarni značenjski sloj ono što iz ove pjesme izlazi i podsjeća, to je zvuk, to je suzvučje, taj ritam i metar Kraljićeva pjevanja pretopljen u subotnje mediteransko poslijepodne, toplo i vedro poput pjesnika koji je upravo toplinom i vedrinom žario na sve koje je okruživao, zaduživši i one u posmrtnim govorima.

Svi smo ti došli...

A započeo je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, obrativši se direktno pjesniku, zahvalivši mu na pjesmama kojima je sve ustrajno darivao, ali ne zaboravivši spomenuti i njegovu istaknutu karijeru psihologa u Centru za socijalnu rad. Načelnica Općine Omišalj Mirela Ahmetović bila je decidirana u obećanju da će 14. kolovoza, datum rezerviran za predstavljanje nove knjige pjesama Nikole Kraljića, ostati dan književne večeri posvećene pjesniku. A podsjetila je i na činjenicu da su se omišaljske vlasti mijenjale, no da nikome nije palo napamet ukinuti potporu tim večerima.

Miko je prvi put došao u suze za emotivnog govora Katice Ivanišević.

– Evo, Miko, svi smo ti došli, svi koji su te voljeli i poštovali, da te ispratimo posljednji put. Tu si, ovdje među nama, živ u našim srcima. Vidim te kako se smijuljiš, malo pogrbljen dok čitaš svoje pjesme. Falit ćeš nam, Miko, jako ćeš nam falit, tvoja dobrota, tvoja vedrina, tvoj osmijeh. Nećeš »žvakati pijesak« na dnu mora, kako si napisao u jednom stihu, već ćeš na nebu sjati kao najljepša zvijezda. Ni ovdje u Svetom Duhu nećeš biti sam. Ovdje su ti otac, majka, brat, barba Miko i svi tvoji. Ovdje su i Oton i Mila i Nikica Žuvić i još mnogi drugi. Ovdje će te ova bodulska zemlja primiti k sebi i zagrliti kao majka svoje dijete. Idi sada, mili naš Miko, idi u svoj vječni dom – rekla je Ivanišević.

Nakon procesije do groba, koju je predvodio velečasni Anton Bozanić, emotivnim govorom, na svojoj bakarskoj čakavici, kako je govorio i s Mikom, obratio se Nikola Petković.

Mene zovu bodulo

– Miko nas je va svojeh librih već let strašil kako će partit. A more bit da nas je leh na to parićival. Mada je zadnjoj knjige, kako da je znal da mu je partenca blizu, dal naslov »Oaza«, napisal je »zar zaista doista uistinu treba umrijeti«. Isto tako je napisal da će »na kraju na dnu mora na pijesku žvakati sol« i da će mu to bit »ostatak ostataka sna o budućnosti«. I opet na kraju »ipak grem grem ma ikamor ne grem a grem«. Žao mi je što je staza po kojoj partiš Mliječna, aš ti ja želim vinsku cestu – rekao je Petković.

Mirjana Šigir pročitala je pomno i znalački pripremljen izbor Mikinih pjesama, uz poruku da će ga uvijek pamtiti, kao i svi koji su ga poznavali. Vrhunac i katarza za brojni okupljeni svijet, s mnogih strana svijeta, bio je Miko sam, koji nam se obratio iz zvučnika pjevajući »Mene zovu bodulo«.

I u moru...

Misa zadušnica najavljena je odmah po pogrebu, no najbliži Mikin svijet otišao je na drugu stranu. Onako kako je i živio, neopterećeno i nesklono konvencijama, tako je želio i otići, pa je dio pepela nakon kremacije trebao završiti u zemlji, čijeg se poljupca njegove oči neće grustiti, a dio u moru, gdje će ipak »žvakati pijesak«. Baš onako kako je i najavio.

Brodić je čekao u lučici, da ga odnese nasred uvale Pesja, iz koje je Miko izvadio liganja i liganja, i u kojoj je većini na brodu, predvođenoj Zoranom Kremom i kćerkom Eddom Juergens Kraljić, priuštio ulov prve ribe.

– I meni, i meni – viče Marina dok se svi prisjećaju svojih momenata s Mikom i dok se Edda i Zoran pitaju kako će to učiniti.

– Miko mi je uvijek govorio da želi završiti i u moru, da je more njegovo mjesto. Kad je to govorio, to je bilo ilegalno, ali smo se smijali i govorili da ćemo to ipak napraviti nekako. Bo. Osjećaš li da bi Miko ovo volio – upitao je Zoran Eddu. - Da! A sigurna sam i da bi volio što je došlo toliko ljudi – odgovorila je.

Budući da protokola nije bilo i da su svi koji su se u tome našli bili pomalo zbunjeni, prijateljica Ana je utvrdila da bi Miko sigurno volio otići uz pjesmu. Morala je to biti talijanska kancona, a »Non ho l'eta« u izvedbi Gigliole Cinquetti nikada nije zvučala prigodnije, ma koliko to bila pjesma o odgođenoj ljubavi.

Treće poluvrijeme

I baš negdje kad je pjesma završavala reporter je, sam za sebe, osjetio ljuljanje brodića i ugledao bubicu koja je sletjela na provu. Samo trenutak kasnije pepeo je iz zajedničkih ruku Edde i Zorana završio u moru, uz Zoranove posljednje riječi:

– Miko, ja se nadam da si ponosan na sve nas. Plivaj morem. Sedam milja je do neba, a cijelim putem je more...

Kad je kapetan izvukao rakiju, a sunce zašlo za Omišljem i za Mikom, mogao je biti kraj. Ali zapravo i nije mogao. Još je samo jednu želju imao Miko, a to je da se dobro profešta, da ga se pospomene u intimnoj atmosferi prijateljskog druženja. I započelo je to u omišaljskoj konobi »Ulikvi«, ali nije moglo tamo i završiti, jer pravo treće poluvrijeme, ono koje je Miko uvijek najradije zazivao nakon svih formalnih okupljanja, predstavljanja knjiga, pjesničkih večeri... moralo se desiti u još intimnijoj atmosferi. Konoba Ive i Darka Turata bila je prvi, i jedini izbor, a dvadesetak ljudi pilo je, družilo se i spominjalo Mike na najbolji mogući način.

Jednu pjesmu Mirjana Šigir nije pročitala na pogrebu. Samo jedna pjesma iz njenog izbora ostala je u mapi. Ali nije ostala nepročitana. Pročitao sam je ja, u konobi, među prijateljima.
Zar zaista / doista / uistinu / treba umrijeti // Oaza je pusta / deve / dvogrbe i jednogrbe / uzdišu u pustinji / U uvali meškolji se pijesak / s rakovima i kozicama // Trenutak ćeš zaspati / na tom žalu / snivati na uzburkanom valu / a kad se probudiš / pred tobom tišina / i zvijezde / vječne zvijezde.
Vidimo se, Miko. Prijatelju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka