Google brzo odgovara na pitanje kako počiniti samoubojstvo. Teže ćete naći savjet kako preživjeti problem – piše Ljiljana Filipović u knjizi »Klub krivaca«, ovjenčanoj Nagradom »Višnja Machiedo« za najbolju domaću esejistiku. Tinejdžeri danas čak imaju SMS skraćenicu »KMS« (I’ll kill myself ili »Ubit ću se«), koja se koristi kao izraz za svaku, pa i najmanju frustraciju.

Kako smo dospjeli do tako raširene žudnje za karikiranim, donekle i mladenački zaigranim, ali i previše raširenim proglasima samoukidanja? Problem prvog reda, opet iz perspektive Ljiljane Filipović, vezan je za manjak bilo kakve sustavne brižnosti koja bi pratila naše strahove i agresije, naše usamljenosti, ranjenosti, zabrinutosti i bjesove. U knjizi se ova nemoć pojavljuje pod različitim imenima i tipovima ponašanja: moralna tromost, moralno sljepilo, apatija, moralna nezainteresiranost, moralna oduzetost, manjak brižnosti, manjak suosjećanja, kolaps solidarnosti, amoralnost.

Shakespeare protiv krivnje

Autoričin prvi saveznik u obnavljanju pogubljenih etičkih osjeta, začudo, nije Nietzsche, koji u Genealogiji morala uspostavlja tezu da je krivnja oblik tiranskog duga kršćanske civilizacije koji nas pritišće zato što ga ne možemo ni vratiti ni otplatiti ni otkupiti; možemo se samo zauvijek osjećati nedostatni i neadekvatni. Isus nas je, po Neitzscheu, obilježio prevelikim darom ili kršćanskim poimanjem žrtve koja paralizira primatelja ovog preogromnog dara. U potrazi za vlastitim Dionizom ili principom obnavljanja paraliziranih emocija, Ljiljana Filipović okreće se renesansnom dramatičaru Williamu Shakespeareu, iznimno nesklonom idealiziranju ljudske žrtve. Svakako i dramatičaru koji nas raz-dužuje od likova koji primaju svoj udes pasivno, umrtvljeno, kao neumitni udarac sudbine. Shakespeareovi likovi bjesne, urlaju, ulažu učinkovite proteste, ne štede svoje socijalne glasnice.

Možda Filipović bira Shakespearea i zato što je u pitanju pisac koji ima povjerenja u fantastična, u nemoguća, u nezamislivo iznenađujuća rješenja. U preokrete. U kipove koji oživljavaju. U tirane koji se kaju. U ženski plijen koji preživljava ratno komadanje teritorija. U otoke na kojima oluje iniciraju mogućnost gostoprimstva, a ne samo brodoloma. Ljiljana Filipović na razini analitičkih fokusa bira Shakespeareovu finalnu fazu, kasne tragedije i romanse. »Koriolana«, kojeg zove dramom narcizma samoće.

Autoricu ova situacija lucidno podsjeća na biranje predsjednika razreda, čiji izbornici moraju služiti prvenstveno učiteljima, a ne djeci. Baš kao što i generali u Shakespeareovoj drami prvenstveno služe državnom vrhu, a ne narodu. Filipović vidi »Koriolana« kao paradigmu suvremenog subjekta koji misli da »ne robovati drugome« znači dokopati se slobode, dok je pravi razultat ovakvog pristupa »smrt od vlastite hladnoće«.

»Koriolan« je stoga pročitan kao drama rutinske ljudske instrumentaliziranosti i bijega od intimnosti; bilo intimnosti sa svojom zajednicom, bilo sa svojom obitelji. Jer da bi vojnik mogao vjerno služiti i vjerno ubijati mora se odmaknuti od bilo kakve brižnosti i prisnosti. No ista ta herojska »ispražnjenost« lika, kao prastari militaristički ideal, pokazuje se u periodu mira nekom vrstom psihoze, koje se ni Koriolan ni Koriolanova civilizacija ne mogu osloboditi.

Ironija je u tome što nas ratni zločin, kao i svaki zločin, čak i mimo naše volje ipak veže u čvor supripadanja, dakle u čvor krivnje (ili bar susvjedočenja), koja je tim veća što je veći etički prijestup vojnih osvajača. Ljiljana Filipović upozorava na to da ovaj »zaplet« javne političke suodgovornosti nikako ne možemo rasplesti time što ga poričemo i nastojimo zaboraviti. Naprotiv, njena autorska gesta ide prema pokušaju da zločin vidimo kao bolesnički karton koji visi i na našem krevetu.

Krivnja preživjelih

Tekst o Shakespeareovoj »Zimskoj priči« kod Ljiljane je naslovljen »pobuna protiv sebe«. Tamo kralj Leontes misli da su svi oko njega lažljivci, uključujući i bogove. Samo je njegova paranoja istinita. Toliko istinita da ubija svog sina i čitav harmonični poredak vlastita svijeta. Autoricu, dakle, opet zanima algoritam radikalne autodestruktivnosti. Žudnja za smrću. Zanima je Kralj Lear, osobito u Godardovu čitanju. Tu su i studije Troila i Kreside te Rikarda III.

Primjeri tekstova u kojima zločinac uvijek iznova traga za osjećajem nadmoći (katkad i poruge prema žrtvi), dok žrtva preuzima krivnju zbog zločinačkog pomanjkanja tuđe odgovornosti. Transakcija je kompleksna zato što uvijek iznova krivnja stradalnika nadomješta ili pokušava nadomjestiti manjak odgovornosti nasilnika. Silovani se osjećaju krivima za silovanje. Ubijeni se osjećaju krivi za svoju smrt. Iznevjereni se osjećaju krivi za to što ih je netko iznevjerio. Govoreći o ekonomiji afekata, žrtva uvijek osjeća više i dublje od svog krvnika. Žrtvi je stalo; krvnici su ravnodušni.

Francuski filozof Bernard Stiegler u svojoj knjizi »Simbolička bijeda« inzistira na tome da je mehanizam tog političkog transfera proizvela industrija zabave ili svemoguća pop-kultura, u kojoj antiheroj (mafijaš, kriminalac, sociopat, terorist) stalno dobiva status lažnog vitalističkog principa, jer on »preživljava«. On sve preživljava. Preživljava tako što je zatro mogućnost emocionalnog udubljavanja. Kakva je to onda točno vrsta otpornosti? I tko preuzima imaginarnu krivicu za zločinačku ravnodušnost?

Kad bismo se sad opet malo vratili Nietzscheu, mogli bismo pokazati da Ljiljanu Filipović podjednako zanima i krah naše volje za iskupljenjem posredstvom nadčovjeka (rečenog mafijaša) i nemogućnost da u sebi pronađemo stabilnog Prometeja, stabilnog pobunjenika, stabilnog »lučonošu« Lucifera, kako bi to opet rekao Nietzsche. Umjesto toga, veli Filipović, mi stalno samima sebi pišemo »ispričnicu za mazohizam«.

Zato zlo postaje, citiram, »transgeneracijski fantom«. Ljiljana Filipović bori se protiv njega imenovanjem, svjedočenjem, evidentiranjem kolapsa odgovornosti i mlitavosti dobročinstva. Hamletovski, ova »liječnica« razgovara s fantomima zla. Čin pisanja je njezino bdijenje. Dokaz da je dobrota spora, ali strpljiva i dostižna. Ionako se ne možemo »prenuti« iz nemoći; postupak oporavka uključuje mnogo malih pomaka u kvaliteti mišljenja i ponašanja.

»To mjesto zove se pisanje«

Seminalna knjiga »Žena iznova rođena«, dviju francuskih spisateljica i filozofkinja Hélèlne Cixous i Catherine Clement (pri čemu je Cixous sestrinski bliska Ljiljani Filipović po ritmiziranosti i političkoj oštrici svojih tekstova), započinje poglavljem »Ona koja je kriva«. Odakle citiram: »Svatko zna da postoji jedno jedino mjesto koje nije politički ni ekonomski zaduženo čitavom ovom uzaludnošću i kompromiserstvom. Mjesto koje ne mora reproducirati sustav.

To mjesto zove se pisanje.« Zato je bilo toliko važno da »Klub krivaca« ili recentno pisanje Ljiljane Filipović dobijemo ne samo u online tekstu, ne samo u formatu radijskog čitanja, nego u papirnatom uvezu koji nam omogućava vraćanje i ponovno analitičko »preuzimanje« teksta.

Knjiga osigurava ne samo bježni, nego i – spori – dubinski prostor refleksije. Zaustavljanje koje omogućuje da kompliciranim procesima krivnje pristupimo s poštovanjem i preciznošću socijalnih istraživača. U vremenu smrti knjižara i dugotrajne agonije hrvatskog izdavaštva, što je inače još jedna od alarmantno važnih Ljiljanih tema u »Klubu krivaca«, knjiga postaje neka vrsta posljednjeg analitičkog azila.

Ne skloništa kao mjesta skrivanja i izmicanja katastrofi, nego mjesta slojevitog i nesmiljenog suočenja s katastrofom. Nije u pitanju katakomba, dakle zatrpavanje onih previše obrazovanih i previše odgovornih u male posvećene grobnice, nego svjetovni pokušaj da zidovi knjige budu trajno pokretni i trajno otvoreni.

Alternativno čitanje naslova knjige Ljiljane Filipović ionako nam omogućuje da ismijemo elitizam društvenih klubova, čija je jedina namjera progoniti, isključiti, osuditi, zatvoriti, izolirati se. Okriviti u značenju »ograditi se«. Kao ni autorica, ne vjerujem da se možemo ograditi jedni od drugih. Time dolazimo i do zasebnog pitanja je li krivnja doista samo represivna i regresiva emocija – ili ima i neku pedagošku dimenziju.

Je li krivnja »korektivna«?

Suvremena psihologija afekata smatra da krivnja ima jaku korektivnu funkciju i da djeluje prevencijski, upravo na način da nakon Auschwitza ne možemo ponoviti istu vrstu genocida, jer nas u tome sprečava neponištena krivnja.

No pogledamo li slučajeve zločina Australaca prema djeci Aboridžina koji su trajali od 1910. do 1970. godine, dva građanska rata u Sudanu (prvi od 1955. do 1972., drugi od 1983. do 2005.), sistemski genocid brazilskog domorodačkog stanovništva od pedesetih godina prošlog stoljeća, genocid Tutsija u Ruandi s kulminacijom 1994. godine, masovna ubijanja u Bangladešu i Ugandi sedamdesetih godina, masovni genocid u Kambodži tijekom režima Pola Pota (1975. – 1979.), masovna ubojstva i progone u Sjevernoj Koreji od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, masovne zločine u Libiji, Siriji i Jemenu od 2011. godine, baš kao i genocidnu politiku koju smo dobro upoznali iz prve ruke tijekom rata koji je pratio raspad Jugoslavije, činjenica je da krivnja očito nije »dobra učiteljica«.

Pa iako Karl Jaspers u svojoj utjecajnoj studiji o njemačkoj krivnji (1947.) inzistira na tome da je krivnja »obnoviteljica savjesti«, ovoj se političkoj ideologiji odmah suprotstavlja Hannah Arendt tekstom »Osobna odgovornost u vremenu diktature« (1964.), smatrajući da proglašavanje kolektivne političke krivnje vodi prema pseudogovornosti »svih za sve«, dok je odgovornost djelotvorna samo ako je singularna, konkretizirana, lokalizirana. Drugim riječima, Arendt nas upozorava da krivnja može biti vrsta »jeftine sentimentalnosti«, bliska neurotskoj indignaciji; onoliko poopćenoj, koliko i površnoj, ispraznoj.

Arendt, baš kao i Ljiljana Filipović, ukazuje na problem generalizacije krivnje kao svojevrsnog amnestiranja zajednice od konkretnih prijestupa ili zločina, pri čemu najveći prijestupnici često ne osjećaju nikakvu krivnju – dok je njihova publika njome imaginarno prožeta. Zasebno tumačenje krivnje preživjelih prati rad bivših logoraša nacističkog režima, poput Prima Levija, Elieja Wiesela ili Brune Bettelheima, od kojih posljednji zapisuje: »Samo nas sposobnost da osjetimo krivnju čini ljudskim bićima, posebno ako, objektivno gledano, nismo ni za što krivi.« Iz perspektive Ljiljane Filopović, ova posljednja Bettelheimova formulacija prema kojoj »nismo ni za što krivi« osobito je varljiva i čak demagoška, jer kao što je neutemeljeno tvrditi da smo krivi baš za sve (na što možemo samo slegnuti ramenima), tako je jednako neuvjerljivo proglasiti da nismo krivi ni za što (na što ponovno ne možemo puno više od slijeganja ramenima).

Tabu nježnosti

Tome nasuprot »Klub krivaca« inzistira na tome da svjedočenje zločinu nipošto ne treba shvaćati olako, kao samo još jednu generalizaciju o »zlom svijetu« kojemu pripadamo. U radu Ljiljane Filipović kao prozaistice i filozofkinje, čini mi se, krivnja je esejističko povećalo za istraživanje kapaciteta izgubljene i uspostavljene ljudske brižnosti, kao emocionalnog rada koji se proteže od političkog aktivizma do našeg odnosa prema stablima pred kućom, obiteljskim životinjama, hrani, gradskim parkovima, djeci.

Gotovo svaki tekst u »Klubu krivaca« dodiruje ekstremno nasilje da bi ga demistificirao i otvorio mogućnosti prevrednovanja, nesentimentalnog suosjećanja. U podlozi ove knjige stoga se nalazi čvrsto ukorijenjena i bogato razgranata nježnost. Vrlo rijetka i rekla bih iznimno hrabra javna emocija. Tabuirana, ismijavana, omalovažavana i povrgnuta svim vrstama progona. Osobito zazorna za sve vrste cinika ili razočaranih idealista. No nježnost jest istinska protuteža toliko raširenog narcizma; nježnost ne samo da čuje i vidi drugog čovjeka, nego mirno stoji između nas i »KMS« (»ubit ću se«) ideologija.

I esej, kao literarno-filozofska forma, inzistra na pokušajnosti, novim traganjima, ponovljenom približavanju, upornosti. Govoreći o sustavnom radu na uspostavljanju konfrontacijske politike nježnosti, Ljiljana Filipović zasluženo nosi ne samo titulu esejističke laureatkinje ovogodišnje nagrade »Višnja Machiedo«, nego i nevidljivu titulu etičke ustrajnosti; izdržljivosti mišljenja i djelovanja protiv ledene struje naše svjesne i nesvjesne okrutnosti.