Prvi put u Hrvatskoj sam bio sa 17 godina. Ostali smo bez novaca, imali smo samo putničke čekove pa nas je jedan konobar oko 22 sata odveo u kuću bankara koji je zbog nas otvorio banku i unovčio čekove kako bismo mogli jesti. Gdje bi na zemlji našli tako prijateljske ljude?
Zadar posjećuju brojne poznate osobe, stoga ničija pojava u ovom gradu ne začuđuje. Prošlog tjedna u Zadru je boravio Jo Nesbo. Norveški pisac i glazbenik najpoznatiji je po kriminalističkim romanima o detektivu Harryju Holeu koji su mu donijeli brojne nagrade i svjetsku slavu. Pjevač je i tekstopisac norveškog pop-rock sastava Di Derre.
S norveškim piscem razgovarali smo u hotelu-restaurantu Niko, gdje je odsjeo s društvom. Upravo su se vratili s Paklenice i uživali u večeri s pogledom na zadarski kanal. Nesbo je pred kraj večere odvojio nekoliko trenutaka kako bi nam prenio dojmove o Zadru, Hrvatskoj, ali i svom spisateljskom radu. Hrvatsku je Nesbo posjetio prošle godine kao gost Noir festivala, no još je ranije boravio na ovim prostorima.
Ovo nije vaš prvi posjet Hrvatskoj?
– Ne, nikako, ovdje sam bio prvi put sa 17 godina, to je bilo još vrijeme Jugoslavije. Bio sam na putovanju s prijateljima, išli smo u Grčku. Ne sjećam se mjesta u kojem smo bili, ali moje sjećanje hrvatskog naroda je kao prijateljskog. Naime, nismo imali ništa novaca, samo putničke čekove, dakle nismo mogli ništa jesti. Rekli su nam, nema problema odvest ćemo vas do bankovnog službenika. Konobar nas je odveo do bankarove kuće, a čovjek je izašao ispod tuša u ručniku i pita što nam treba. Zamislite, bilo je devet ili deset sati navečer. Kažemo, kako bi nam trebalo unovčiti čekove, on se odjenuo, odveo nas do banke, otvorio i unovčio nam čekove. Tako smo mogli jesti i nastaviti dalje. Gdje bi na zemlji našli tako prijateljske ljude? To je, dakle, bio moj prvi dojam Hrvatske.
Penjač u Paklenici
A danas?
– I dan danas volim dolaziti ovamo. Lani sam bio u Zagrebu, a i prijašnjih godina sam dolazio.
U Zadru ste prvi put, koji je razlog posjeta?
– Svake godine s prijateljima idem na odmor negdje tjedan dana, vodimo djecu i obitelji i idemo negdje po Europi, ove godine smo se odlučili za Zadar. Bilo mi je drago što idemo ovdje, jer se ja bavim penjanjem i bili smo na Paklenici, bilo je izvrsno, moram priznati.
Kad ste odlučili pisati, u kojem trenutku vašeg života?
– Moja majka je bila knjižničarka, a otac kolekcionar knjiga, tako da smo oduvijek imali puno knjiga. Vjerojatno je to bilo u ranim godinama, ali nisam se mogao odlučiti sve do ranih tridesetih. Išao sam na putovanje u Australiju, imao sam slobodnog vremena, svirao sam u bendu, putovali smo svugdje, i prijateljica, koja je radila kao izdavačica, me pitala bih li mogao napisati knjigu o bendu. Rekao sam kako ne bih pisao o bendu, ali ću možda imati nešto drugo za nju kad se vratim iz Australije. To je, dakle, bila prva verzija »Šišmiša«.
Zašto lik detektiva Harryja Holea?
– Mislio sam kako bih volio pisati krim romane, o policajcima, protagonistima u kojima se mogu naći, koji su mi zanimljivi. Bila bi to kombinacija ljudi koje znam, zamišljenih likova i mene.
Ima li tu, dakle, autobiografskih elemenata?
– Drugačija je pozadina i možda se ne bi reklo na prvi pogled, ali znate kako kažu da svaki pisac zapravo piše o sebi. I rekao bih da je to istina. Nije da sam svjesno odlučio kako ću pisati o sebi, no kad sam počeo pisati o Harryju uvidio sam, pa da, to se događa i u mom životu.
Po narudžbi kćeri
Pišete i knjige za djecu, kako to?
Prvi u seriji romana o detektivu Harryju Holeu je roman Šišmiš iz 1997. godine. Za taj je roman Nesbo dobio nagradu «Riverton« za najbolji norveški kriminalistički roman i nagradu «Stakleni ključ« za najbolji nordijski kriminalistički roman. Nakon ovih su uslijedile i brojne druge nagrade, od kojih je posljednja nagrada Peer Gynt «za međunarodni uspjeh i postavljanje Norveške na kartu svjetske literature«. Osim romana o Harryju Holeu, izdao je i četiri romana za djecu u seriji o doktoru Proktoru, kao i nekoliko samostalnih romana i zbirki kratkih priča. Prema romanu Lovci na glave (Hodejegerne) je 2011. godine u Norveškoj snimljen istoimeni film, u režiji Mortena Tylduma.
– Moja kćer, koja je isto ovdje, oduvijek je htjela da pišem, odnosno da joj pričam priče. I uvijek mi je davala elemente za priču, ja bih dinosaura, princezu … Krenulo je s improviziranjem, a onda je preraslo u pravu knjigu.
Uglavnom pišete knjige za odrasle, je li u planu još neka za djecu?
– Dosad sam napisao četiri knjige za djecu. Nemam nekakav poseban plan, ali mislim kako ću prije ili poslije napisati i petu.
Kada pišete, koji su to trenuci, postoje li zapravo?
– Uvijek, nema pravila. Jučer sam otišao ovdje u kafić i pisao nekih 20 minuta, dok mi prijatelj nije došao po mene. Prije toga sam bio u šetnji i uspio pisati nekih pet minuta. Planiram i sutra nešto napisati, ako uspijem. Mogu pisati i ovdje, samo mi dajte kavu i malo glazbe s Iphonea ili nečeg drugog.
Volite li čitati klasike, poput Dostojevskog?
– Apsolutno. Dostojevskog sam čitao s 18, 19, 20 godina i onda ga nisam dugo uzeo. Sve donedavno. Trenutačno radim na Shakespeareovom »Macbethu«, modernoj verziji Macbetha. Klasici su uvijek klasici i uvijek se vraćati njima, postoji razlog zašto su klasici.
Koji bi, po vama, bio ključ uspjeha skandinavskog noira?
– Ne znam, iskreno. Puno puta mi je postavljano to pitanje. Možda to jednostavno ima veze s kvalitetom.
Dobili ste priznanje za postavljanje Norveške na svjetsku kartu literature, koliko vam to znači?
