Nikša Sviličić rođen je 1970. godine u Osijeku. U Splitu završava dvije srednje škole, a potom u Zagrebu upisuje i paralelno završava tri fakulteta (Filozofski, Akademiju dramske umjetnosti i Fakultet političkih znanosti). Znanstveni magisterij brani 1999. godine na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu, drugi doktorat obranio je 2014. godine također pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na katedri za komparativnu književnost, odsjek filmologija, a treći doktorat iz komunikologije, obranio je 2017. godine pri Doktorskoj školi humanističkih znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Uspješno se bavi znanstveno-istraživačkim radom i autor je više desetaka originalnih znanstvenih radova koji su objavljeni u relevantnim znanstvenim časopisima, a objavio je i četiri knjige vezane uz komunikaciju i igrani film. Njegov film »Vjerujem u anđele« višestruko je nagrađen od publike na međunarodnim fimskim festivalima, a za naslovnu pjesmu filma dobiva s Oliverom Dragojevićem i nagradu »Porin« za najbolju pjesmu 2010. godine.

Prvo beletrističko djelo

Taj čovjek renesansnog raspona znanja, interesa i kreativnosti od ove se godine može pohvaliti i svojim prvim beletrističkim djelom, zanimljivim romanom »Druga strana slutnje«, koji je objavio zagrebački Funditus. Erudicija i kreativnost, uočljive iz prethodno iznesenih podataka o Sviličiću, jasno su vidljive i u njegovu književnom prvijencu, složenom od triju različitih priča, koje ipak predstavljaju cjelinu povezanu mjestom i vremenom radnje, kao i temeljnom idejom, a ona bi se mogla sažeti u pitanje – što je istina? Tom metafizičkom pitanju autor ne pristupa kroz oblik rasprave ili neki esejizirani tekst, već nesigurnost u to što uopće može biti i jest realno i istinito prenosi čitatelju kroz tri priče od kojih svaka pokazuje koliko je teško, zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, odrediti što je to što nazivamo istinom.

Tako u prvoj priči nazvanoj »Dudov Dolac« pratimo život ljudi seoca smještenog u zabit Dalmatinske zagore. Glavni lik je Ana koja se udajom za Ivu Križa doselila u to seoce iz susjedne slične zabiti, a jedino što joj nakon šest godina sretnog obiteljskog života smeta je to što ona i Ivan još nemaju djece. Zato odluči činiti ono što su prije nje uradile brojne žene iz tog mjesta – dati zavjet Bogorodici u susjednom selu Čaporica Gornja. Na hodočašće kreće s dvije žene iz mjesta, da bi nedugo po dolasku shvatila kako je davanje »zavita« u stvari žestoki seks, gotovo predkršćansko orgijanje, sa skupinom momaka iz tog ili okolnih naselja.

Naravno, kad se vrati, o tome se ne smije javno govoriti niti priznati istinu, tim više što takav oblik »zavita« nekim ženama koje krenu na hodočašće i donese – trudnoću. U drugom dijelu romana nazvanom »Blitvenica, jug« pratimo istragu inteligentnog, ali neuglednog inspektora Kluza o nasilnoj smrti playboya i vlasnika ronilačke agencije Ive Ivića za koju su osumnjičeni Ana Stanić i njen partner Marko koji su u trenutku Ivine smrti jedini bili na brodu s njim. Kluz mora naći rješenje pa ga silom i nalazi, ali istina je potpuno drugačija od njegove odluke i saznaje je jedino čitatelj.

Metafizička nota

Napokon, u završnom dijelu romana nazvanom »Maksimirska obratnica, Podsljemenska zona« pratimo isječak iz života doktora (nefrologa) Ivana Smičiklasa koji se zaljubi u smrtno bolesnu pacijenticu, nastoji joj pomoći i spasiti život te nakon što to riskirajući jako puno i učini, shvati da njegovo poimanje života nije isto njenom i da je nije smio spašavati.

Sve su tri priče čitatelju prenesene manirom vrsnog pripovjedača koji zna privući pažnju – od dobro osmišljenih likova, zanimljivih te pomalo i provokativnih zbivanja pa do vrlo dobrih dijaloga i opisa. Svi su likovi, bez obzira na različite lokacije radnje (Zagora, dalmatinska obala i otoci, Zagreb) – podrijetlom vezani uz Dalmatinsku zagoru, a u prvoj i trećoj priči imamo i scenu susreta glavnih likova tih priča, nesretne Ane i liječnika Ivana. Svi oni u jednom trenutku dolaze do spoznaje kako ništa nije sigurno i kako stvari često nisu onakve kakvima se čine, a istina je (pre)često sakrivena iza niza zastora.

Naravno, takav pristup tjera i čitatelja, koji svjedoči njihovim šokantnim spoznajama i promišljanjima koja nakon tih spoznaja slijede, da i sami pokušaju odgonetnuti tajnu života i onog što obično smatramo stvarnim i istinitim, čime roman dobiva željenu metafizičku notu, iako ga se vrlo lako i jednostavno može čitati i prihvatiti kao zrelu društvenu studiju patrijarhalnog društva (»Dudov Dolac«), krimi priču (»Blitvenica, jug«) ili pak ljubavnu štoriju (»Maksimirska obratnica, Podsljemenska zona«).

Baš zbog te raznolikosti i raznovrsnosti »Druga strana slutnje« privući će raznovrsnu čitateljsku publiku, jer je mogu čitati i oni koji teže jednostavnijim sadržajima utemeljenim na zanimljivoj, pomalo i skandaloznoj, radnji, ali i oni koji od napisanog žele uvijek više od tek zanimljive i nesvakidašnje priče. Upravo stoga Sviličićev debitantski literarni iskorak nedvojbena je potvrda kako film, informatika i glazba nisu jedina područja na kojima ovaj čovjek renesanse može biti jako dobar. Nedvojbeno, to je i književnost.