Netko se može upitati zašto tek sada, praktički sredinom 2018. pišem o knjizi izabranih pjesama Đorđa Nešića (rođen 1957. u Bijelom Brdu kod Osijeka, a diplomirao jugoslavensku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu), koje su bile objavljene prije tri godine.

Na moju veliku žalost, pa i sramotu, iako dugo poznajem autora (bio sam mu čak i profesor u gimnaziji), nisam znao, sve dok nisam pročitao u beogradskoj Politici da je za ovu godinu laureat glasovite Disove nagrade za poeziju postao upravo on, te da se radi o jednom visokosofisticiranom i rasnom pjesniku. Ne jednom od mnogih u plejadi, koji vas svojim »tehničkim« umijećem uglavnom ostavljaju ravnodušnim, ili tek p(r)obude usputnu pozornost, već je Đorđe Nešić autentičan poetski glas, suptilnog izričaja i promišljenog stila, moćne artikulacije i odmjerene riječi, duboko uronjen, ne samo u biće naroda kojem pripada (Srbima), već i snažne povezanosti s narodom s kojim živi na širokom podunavskom području (Hrvatima). A ono o čemu piše proživljava emotivno snažno, ali uvijek s mjerom, odnosno svojevrsnom apartnom (samo)ironijom kojom se brani od banalnosti i teatralnosti, koje uvijek prijete kada se služimo »velikim i snažnim riječima«. Nešić se služi i tom i takvom retorikom, ali isuviše je samosvojan, originalan, pošten prema sebi i svojim čitateljima, a da ne bi znao kako te »prejake riječi«, ako se njima ne znamo koristiti ili ako ih koristimo neodgovorno i neoprezno, mogu, ako ne već ubiti, ali svakako nam se nasmijati podrugljivo u lice, osramotiti nas, jer smo se dali uloviti u mrežu isprazne politike, komične i plitke nacionalne retorike i(li) isprazne uzvišenosti, te ih postavljamo tamo gdje im jednostavno nije mjesto.

Srpski i hrvatski pjesnik 

A gdje je mjesto riječima, i to kakvim riječima; silnim kao Dunav, širokim kao Panonija i visokim kao crkveni toranj u ravnici, to Đorđe Nešić ne samo da zna, već svoju misao uz njihovu pomoć oblikuje na majstorski i kultiviran način. Takva poezija jednostavno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, jer njegov pjesnički duh posjeduje eruptivnu snagu i moć, ali i nježnost i ljupkost koja se može svom silinom »obrušiti« ili neprimjetno ući u našu dušu i (u)činiti nas, barem na tren, drukčijim i boljim ljudima. Jednostavno, ako parafraziram svevremenog biblijskog junaka: »Kome je do istine, čut će moj glas«. Iskreni glas Đorđa Nešića ne samo da vrijedi čuti, već se i ima što čuti.

Đorđe Nešić je prvu zbirku objavio 1985. (»Crv sumnje i jabuka razdora«), a do danas ih je ukupno objavio desetak. Za svoj rad primio je niz značajnih književnih nagrada (»Brankova«, »Laze Kostića«, »Plaketu sarajevske večeri poezije«, a »SKD Prosvjeta« mu je 2010. dodijelila »Nagradu Sava Mrkalj« za izričit doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj); za pjesnika koji živi gotovo u anonimnosti, izvan velikih kulturnih centara, gotovo na granici, zapravo rubu svjetova (utoliko mu je Podunavlje kao područje pograničja tako česta književna tema), to je i više nego što bi se moglo očekivati, ali daleko manje negoli je zaslužio. Nešić je nesumnjivo danas jedan od najvećih srpskih pjesnika, ali on je jednako tako i hrvatski pjesnik, ma koliko to nekome nije drago čuti. On piše univerzalnu poeziju, nadahnutu srpskim korijenima, ali i hrvatskim senzibilitetom, odnosno stalno je u pjesničkom dijalogu sa svijetom i ljudima koji ga okružuju.

Ne možeš pisati o hrvatskim Srbima, a da se ne nasloniš na tradiciju i povijest matične zemlje, ali jednako tako ne možeš pisati o hrvatskim Srbima i Podunavlju, a da se ne dotakneš većinskog, hrvatskog naroda i njihove kulture na prostorima koje s njima zajedno dijeliš. Nešić je pjesnik koji baštini kulturološku tradiciju srednje Europe, Balkana i Podunavlja, ali svojim originalnim pjesničkim glasom, zasebnim i začudnim stihovima, blizak je i razumljiv svima koji se dohvate njegove knjige i njegovih stihova. Uvijek ima pravu riječ za sliku koju nam želi (o)pisati i atmosferu koju nam želi prenijeti.

Istinski velikan poezije 

U obrazloženju Disove nagrade (žirijem je predsjedao ugledni književni kritičar i profesor beogradskog sveučilišta dr. Radivoje Mikić) između ostalog stoji: »Živeći u sasvim specifičnim okolnostima, a oslanjajući se na srpsku književnost od baroka na ovamo, Đorđe Nešić je postao pesnik koji u pravom smislu izražava sve dimenzije nacionalne sudbine. Mesto Đorđa Nešića u savremenoj srpskoj književnosti je utoliko osobeno što je on možda jedini uspeo da u pesničkoj formi izrazi osnovne društveno-istorijske okolnosti u kojima se obreo srpski narod odvojen od matične države.« Ne zaboravimo, među dobitnicima Disove nagrade (nosi ime prema velikom srpskom pjesniku Vladislavu Petkoviću Disu, koji se rodio 1880., a umro 1917.) nalaze se i takve pjesničke veličine kao što su Vasko Popa, Desanka Maksimović, Miloš Crnjanski, Skender Kulenović, Izet Sarajlić, Oskar Davičo, Gustav Krklec, Jure Kaštelan itd., dakle pjesnička »vrsta« pred kojom se svaki istinski ljubitelj poezije s poštovanjem mora pokloniti.

Ali da se vratim na početak; kada sam potaknut ovom nagradom, uzeo u ruke knjige Đorđa Nešića, nimalo nisam požalio. Upravo suprotno. Oduševio me ljepotom stila i snagom svoje riječi i iznova uvjerio da su istinski velikani poezije uvijek jednostavni, skromni i samozatajni, te da raspolažu tajnim »moćima duha« kojima nije do estradnog eksponiranja, već samo i prije svega do osame u koju se mogu prepustiti propitivanju svijeta i preispitivanju ljudi koji ih okružuju. Možda upravo i zbog toga, zbirka izabranih pjesama o kojoj pišem (izbor je sačinjen od 15-ak novih pjesama, te iz ranije objavljenih knjiga »Čekajući stvoritelja«, »Haronov čamac«, »Prozor kroz koji Dunav teče« i »Granica«) nosi instruktivan naslov »Bolje je biti u manjini«. Naravno, ona ima i druge konotacije, prije svega isprovocirane i utisnute užasima i stradanjima srpskog, ali i svih drugih naroda koji žive na ovim prostorima, a međusobne nacionalne traume uvijek su se dodirivale i stoga zaslužuju »vječnaju pamjat«, prisjećanje punog poštovanja, milosrđa, a ne pobjedničkih fanfara koje bezobzirno i bestidno slave smrt. Nešićeva poezija svjedoči i o autorovoj obrazovanosti, afinitetima, ali je i iskaz duboko (u)nutarnjeg uvjerenja da je biti slobodnim izborom pripadnik manjine uvijek častan izbor. Plivati, usprkos svemu protiv struje, pa i po cijenu (samo)nametnute anonimnosti, daleko je časnije i vrednije negoli se pridružiti »razuzdanoj gomili« koja uvijek slavi ono što je prolazno, što je lažno, a nameće se kao vrijednost, što nas zavodi na »mir(is), zlato i tamjan«, a nakon svega, na kraju za sobom ostavlja dubok, krvav trag. Nešić pristaje sudjelovati u unaprijed izgubljenim bitkama; ne plače nad porazima, niti ih slavi, već preispituje vlastitu dušu »tražeći pomilovanje« i za poražene i za pobjednike. Jer nečije pobjede su gore i od samih poraza, a na ovim prostorima gotovo da je uvijek tako.

Staza koja spaja 

Iako romantik s dozom sentimentalnosti, ali i gorčine, Nešić je realan čovjek, svjestan da se na ovim podunavskim prostorima (koji su za njega ujedno i prostori nesputane sreće, ali i strašnih tragedija) fascinantno sudaraju, ali i prožimaju multikulturalizam, multinacionalizam i multikonfesionalizam. Odnosno da se kroz povijesne mijene provlači tanka crvena linija koja u jednom trenutku spaja, a u drugom već razdvaja. Nešić želi ići stazom koja spaja, on slavi život, a ne smrt, prema kojoj se naravno odnosi s punim poštovanjem. Na tragu Miloša Crnjanskog i njegovih »Seoba« dobro zna da su pograničje, međugraničje, zagraničje prostori velikih izazova i očekivanja, ali i mogućnosti koje često vode razaranju i pustošenju, masovnoj boli i patnjama, koje, ako su istinske, ne znaju, niti mare za nacionalni ili vjerski predznak. Stoga se često služi arhetivskim slikama, geografsko-povijesnim toposima da bi ukazao na sveprisutnu iskorijenjenost ljudi koji su kroz stoljeća morali napuštati vlastiti dom i zavičaj.

U tom pogledu, uz niz fascinantnih pjesama o Osijeku, Vukovaru, Dunavu, te kroz niz elegija, balada ili »serenata« treba istaknuti ipak snažnu i veliku, gotovo antologijsku pjesmu »Velika seoba udove Gerkine Neschine«, zapravo svojevrsnu obiteljsku ispovijest i povijesni ljetopis vlastite porodične loze. Kada vodi, primjerice, imaginarne razgovore sa Zaharijem Orfelinom ili Lazom Kostićem (čija se veličanstvena »Santa Maria della Salute«, jednako kao i poezija i proza Crnjanskog naprosto utisnula u njegovo biće), Nešić zapravo traga za »odbjeglom riječi«, svjestan da se u tim silnim seobama sve mijenja, pa i riječi, mnogo toga nestaje, najčešće riječi, a da se onda opet iznenada pojave i time daju naslutiti zaboravljenu i skrivenu tajnu povijesti (i) našeg bića. Utoliko mu taj starodrevni leksik služi i kao »gorkoironijsko« sredstvo poigravanja s tradicijom i suvremenošću. Kroz te kontraste Nešić traži put do smisla koji nadilazi puku nacionalnu povijest, skeptičan je prema naciji i vjeri, jer je u ovim našim krajevima uvijek bila loša učiteljica života. Ključeve za razumijevanje svoje poezije Nešić nudi u opisima ljepote panonskog Podunavlja u čijim se talozima kriju »odbjegle riječi« koje se mogu oslušnuti u talasima Dunava. Nešić je pjesnik čiju poeziju vrijedi čitati, kome se valja vraćati, jer nas ima čemu (po)učiti i uvijek oplemeniti.