Djelo »Civilizacija komunizma« Leopolda Tyrmanda (u prijevodu Adriana Cvitanovića, a u izdanju zagrebačkog »Disputa«) neodoljivo je duhovita i privlačna, te intelektualno šarmantna knjiga, ali čitajući lucidne i inteligentne autorove kritike na račun poljske soc-realističke stvarnosti i komunističke ideologije, prepune bravuroznih invektiva, nisam se mogao oteti dojmu prenaglašene tendencioznosti u razotkrivanju bijede i političkog licemjerja realnog socijalizma u kojem je autor živio i koji je na njegov život ostavio više nego mučan i tegoban utisak.

Komunistički je sustav sovjetskog tipa u ime uzvišenih civilizacijskih ideala počinio strašne zločine; pretvorio se u posvemašnju suprotnost, surogat u kojem se ono ljudsko izgubilo, humano odbacilo, a moralno prezrelo i pretvorilo u laž. Sve to je precizno i jasno svojim književnim umijećem »mapirao« L. Tyrmand i crnohumornu stranu je maestralno pretočio u težak osjećaj gorčine i (o)tužne bespomoćnosti.

 Vjerodostojno o komunizmu

Utoliko me ova knjiga podsjeća na slično djelo velikog majstora češke književnosti Josefa Škvoreckog koji je svojim nesvakidašnjim djelom »Samožerbuh« (u doslovnom prijevodu s češkog: »knjiga koja samu sebe ždere«) pisao o sličnim temama, svjestan da su pretjerivanja pri analizi komunističkog sustava nužna kako bi se sadržaj pojma razotkrio u svekolikoj svojoj punini groteske.

Jer, svaki drugi put pri analizi ovog fenomena, smatrao je Škvorecki, a to isto je (u)činio i Tyrmand, svršava u jalovom nadmudrivanju, a zlu jasno i otvoreno treba pogledati u oči, prozvati ga i ismijati, jer za »ozbiljan režim« ništa nije tako pogubno kao ironija, satira, humor i podsmijeh.

Ali, problem je u tomu, a toga je Škvorecki bio svjestan, što se predstavljene činjenice komunističke ideologije usisavaju i prerađuju na specifičan literarni način, ali to oneobičavanje kojem se ne može poreći provokativnost i autentičnost, istodobno vodi u svojevrstan pamfletizam, forsira novu sliku svijeta koja je često u suprotnosti sa sadržajem kojim se bavi. Naravno, u umjetničkom smislu to književnom djelu može dati na bogatstvu »baroknog« izričaja, ali kritičko-analitički (i)zaziva često dvojbene konotacije.

A, suština umijeća (su)života s civilizacijom komunizma sadržana je u čarobnoj riječi »kompromis«, ali budući se u pravilu radi o trulim kompromisima, brišu se granice između »stvarnog i nadrealnog«, a u takvom narativu Tyrmand je nenadmašan majstor. Kompromis tog tipa neminovno prerasta u grotesku koju je autor majstorski razobličio i raskrinkao. Sam autor je u predgovoru knjige zapisao: »Moj odnos prema komunizmu izravno proizlazi iz mojeg života u njemu. Tijekom tih godina naučio sam mrziti komunizam zbog zla u njemu, a istodobno ga se i bojati zbog njegove metafizičke sposobnosti da u sebi sadrži sve više zla«.

Stoga se Tyrmand nije previše obazirao, niti je poricao prigovore i kritike da se pri pisanju ovoga djela (isuviše) služio pamfletima, svjesnim iskrivljavanjima istine i preuveličavanjima, ali je imao spreman odgovor zašto je to (u)činio. »Pamflet je, barem za sada, jedina metoda ispravnog objašnjenja fenomena komunizma«, »kako bi se skicirao kostur istine o komunizmu kao najvećoj pošasti koja je poharala čovječanstvo«, zaključio je autor. Drugim riječima, samo je tako moguće dati vjerodostojnu sliku tog i takvog iščašenog i iskrivljenog komunističkog svijeta na poljski način.

 Skepsa, ironija, sarkazam

Leopold Tyrmand (rođen 1920. u Varšavi, a umro 1985. na Floridi u SAD-u), jedan je od najintrigantnijih, ali i najlucidnijih novodobnih poljskih pisaca, publicista i kritičara. Posebno se isticao kao glazbeni kritičar i veliki poklonik jazza, što je u komunističkoj Poljskoj izazivalo sablazan vladajućeg režima.

U Parizu je svršio studij arhitekture, ali po osobnom priznanju, Francuska ga je trajno »zarazila« smislom za skepsu, ironiju i sarkazam što su, uz izraženi individualizam i glavne odrednice njegova svekolika književna djela. Tijekom rata i nacističke okupacije, da bi se kao Židov spasio, falsificirao je dokumente i dragovoljno se prijavio na rad u Njemačkoj, ali je ipak na kraju svršio u konclogoru kojeg je srećom, za razliku od svog oca, preživio.

Kasnije je znao šeretski govoriti o tom dobu, naglašavajući da je kao konobar na radu u Njemačkoj vodio svoj mali privatni rat protiv njemačkih vojnika, jer ih je varao, potkradao i pakostio im na sve druge moguće načine. Svršetkom rata pisao je za glasoviti »Tygodnik Powszechny«, ali nakon što je uredništvo 1953. odbilo tiskati nekrolog Staljinu, Tyrmand je kao jedan od inicijatora bio izbačen iz redakcije i trajno ostao bez posla žigosan kao »nepopravljivi antikomunist«. Međutim, to nije umanjilo njegovo kritičko raspoloženje prema komunističkom režimu, upravo suprotno, nezadovoljan kolonijalnim statusom vlastite države u okviru sovjetskog, »crvenog imperija«, tražio je način kako da emigrira iz zemlje.

To mu je na koncu i uspjelo 1966.; nastanio se u SAD-u gdje je u New Yorku dobio katedru povijesti slavenskih literatura na sveučilištu Columbia. U Americi se jako dobro snašao, počeo je izdavati vlastiti časopis konzervativne orijentacije, imao je kolumnu u New Yorkeru, a surađivao je s vodećim poljskim, egzilnim časopisom Kultura, sve dok nije došao u sukob s legendarnim nestorom poljskog egzila i urednikom spomenutog časopisa Jerzyjem Giedroycom, nakon čega je desetogodišnja plodna suradnja bila definitivno prekinuta.

Ali, prije odlaska u emigraciju, prvu zbirku objavio je 1947. pod nazivom »Hotel Ansgar« u kojima je pisao o svojim ratnim i logorskim uspomenama, a sličnim temama bavio se i u knjizi »Gorki ukus čokolade Lucullus« (1957). Nakon toga, objavio je roman »Filip« (1961) u kojem je na satiričan način opisao vlastiti život, odnosno sve ono što je tijekom rata na prinudnom radu u Njemačkoj činio kao konobar, odnosno drsko potkradao i bezočno varao »njemačke gospodare«.

Međutim, veliku prašinu je digao njegov čuveni roman »Zli« (1955) u kojem je koristeći se sociološko-istraživačkom metodom opisao život varšavskog polusvijeta sa zanimljivim kriminalnim zapletom. Tim je romanom Tyrmand postao živom legendom, stekao je, posebice među mladima, gotovo kultni status »buntovnika s razlogom«, jer je pisao, govorio i radio ono što je osjećao i veliki dio poljske mladeži, ali u strahu od posljedica to se nisu usudili javno iskazati.

Lucidne stilske vježbe

Nakon odlaska u Ameriku objavio je 1970. zbirku eseja »Zapisi diletanta« kojima je stekao slavu i izniman ugled (i bogatstvo) u američkoj kulturnoj javnosti, a nakon toga je 1972. tiskao knjigu »Civilizacija komunizma« (istodobno i na engleskom i na poljskom), ali ona mu nije donijela očekivani uspjeh, koji je prije toga stekao svojim brojnim esejima i kolumnističkim napisima u vodećim tiskovinama SAD-a. Djelo je bilo namijenjeno »zapadnoj publici« kako bi je upoznao s pravim, »nakaradnim i prostačkim licem komunizma«, tj. (neo)staljinskim totalitarizmom u kojem je došlo do sunovrata svih moralnih i civilizacijskih vrijednosti.

Međutim, to ga nije pokolebalo, 1976. objavio je knjigu feljtona »Tu u Americi ili dobar savjetnik Poljacima«, a veliki interes i uspjeh postigli su njegovi memoarski zapisi objavljeni 1980. pod nazivom »Dnevnik« (odnosi se na 1954., vrijeme krutog i represivnog soc-režima u Poljskoj).

Komunizam je, smatra Tyrmand, perverzni sustav permanentnog ponižavanja i ismijavanja ljudskog uma i dostojanstva, o tomu je, po njegovom mišljenju, maestralne eseje objavio nobelovac Czeslaw Milosz (»Zarobljeni um«), ali da bi se opisala svakodnevna tragikomedija života u komunističkoj Poljskoj, načini prilagođavanja kako bi se opstalo u tom jednoumlju i adaptiralo na banalnost zla i gluposti u društvu, svemu je, barem naizgled trebalo dati neku prihvatljivu formu. Politička je kuhinja tražila vješte opsjenare koji su prema nadređenima servilni do gadljivosti, a prema podređenima grubi i nemilosrdni.

Međutim, čuvena komunistička nomenklatura tzv. aparatčika morala je stalno biti na oprezu, jer se partijski odnosi moći često mijenjaju i uvijek se treba (s)naći u novim okolnostima; svaki današnji gubitak, sutra pretvoriti u dobitnu kombinaciju. O toj vrsti kompromisa u »Civilizaciji komunizma« sjajno je pisao Tyrmand; imitacija života u opsjenarskom društvu, to je, po njegovim tvrdnjama, suština komunizma.

Ipak, zapadna publika ovu knjigu nije prihvatila na pravi način, jer naprosto (srećom) nije imala potrebno iskustvo kako bi shvatila o čemu se tu zapravo sve radi. Tyrmandu se mora priznati da je u pojedinim pričama (»Što je to privatna inicijativa«, »Kako čitati natpise na javnim mjestima«, »Kako kupovati«, »Kako biti Židov« i sl.) na antologijski način sažeo sliku »poljske komunističke stvarnosti«.

Istodobno, pojedina poglavlja posebice »Komunizam-hitlerizam-kratka usporedna rasprava«, očevidno su bila napisana s neskrivenom tendencijom da se, po svaku cijenu izjednači komunizam s nacifašizmom, a taj apriorizam, bio je prije svega rezultat želje da se postigne željeni književni efekt s jasnom nakanom da se ignoriraju različiti oblici iskustva u ovim dvama svjetovima.

Komparativna metoda je korektan oblik promišljanja povijesti, ali to što se u određenim periodima dodiruju hibridne sličnosti dvaju suprotstavljenih sustava, ne bi smjelo zasjeniti mogućnosti i perspektive koje su ove dvije ideologije pružale čovjeku.

Na jednostavno pitanje: »Kakva bi to bila budućnost Njemačke i svijeta, da je Hitler dobio rat?«, Tyrmand unatoč svojoj erudiciji nije mogao, niti je znao pronaći opravdavajući odgovor.

 Neustrašivi disident

O ovim složenim povijesnim mehanizmima dalo bi se dakako naširoko debatirati, ali ako smo imalo pošteni, barem mi s prostora bivše Jugoslavije prema (svom) socijalističkom nasljeđu (samoupravni socijalizam, titoizam, nesvrstanost…), onda nam mora biti jasno da se u slučaju Poljske i ex-Jugoslavije radi o sličnim, ali uveliko različitim iskustvima.

Dok je iz poljske perspektive i povijesnog iskustva moguće uvažiti zloćudnu identifikaciju komunizma i nacizma, u nas, nakon sukoba s Informbiroom (1948), a samim time i jugoslavenskog bijega iz sovjetske sfere utjecaja, a potom sve veće otvorenosti i vezanosti prema Zapadu, stvari koje su se ovdje događale na društvenom planu, za Poljake i ostale narode iza tzv. željezne zavjese bile su gotovo nezamislive. Utoliko će našim čitateljima, posebice onima koji su dobar dio života proveli u ex-Yu, Tyrmandova slika real-socijalizma biti poprilično naivna i(li) barem jednodimenzionalna, a na ruku će ići samo »našim« rigidnim desničarima, jer će tu pronaći izobilje materijala kako bi (o)jačali vjetar u leđa vlastitog antikomunizma.

Međutim, bez ogleda na sve radi se o i zanimljivom štivu, duhovito napisanom u kojem određena autorova pretjerivanja treba shvatiti kao lucidne i šarmantne stilske vježbe kako bi se shvatilo kakvim i kojim to očima treba, iz poljske perspektive, gledati na civilizaciju komunizma. Gorka satira, suptilni sarkazam, razarajuća ironija, lucidne opservacije i provokativne invektive čine Tyrmandovo djelo punim izdavačkim pogotkom.

Tyrmand je po svemu bio nesvakidašnja i fascinantna osoba (po oblačenju, ponašanju, gospodskim manirima, interesima, smislom za humor i paradokse i sl.), pisac provokativnog uma i dandy slobodnog duha, individualac par excellance, neustrašivi disident koji nije mario za posljedice svojih proturežimskih istupa.

I kao emigrant na Zapadu, slično kao ranije u domovini, bio je žučljiv i svadljiv, prepun strasti i osjećaja, ali bez ogleda na oštru i zajedljivu retoriku (nikada demagogiju), u sebi je krio dječju dušu, punu iskrene naivnosti i blagosti. Kako je to zabilježio izdavač i urednik »Disputa« Josip Pandurić, »Tyrmand je usprkos svemu, u svojim boljim dionicama uspio reći ono bitno za poimanje real-socijalizma na poljski način«, dakako razumljiv i nama u Hrvatskoj.

To je samo dokaz kako je ova knjiga još uvijek aktualna, a zahvaljujući Tyrmandovom visprenom duhu, mogla bi poslužiti i kao temelj za raspravu o našim tako često zaludnim i besmislenim antikomunističkim histerijama i idiosinkrazijama. Stoga bi trebali biti zahvalni izdavačima i prevoditelju što su nas oplemenili za jednu nesvakidašnju knjigu, koja nas i kada se s pojedinim tezama ne slažemo, mnogo čemu može (po)učiti.