Roman Josipa Vujčića

“Balada iz predizborja”: Satira na aktualne političke teme i likove

Marinko Krmpotić

Josip Vujčić / Foto VIMEO

Josip Vujčić / Foto VIMEO

Vujčić suvereno vlada pričom i uspijeva u namjeri da, ponekad čak i vrlo grubo, ismije pripadnike vrha političke scene, točnije njihovu dvoličnost, nepoštenje, egoizam i bahatost



Nakon što se pred godinu dana vrlo uspješno predstavio satiričnim romanom »Biste bez lica«, hrvatski književnik i redatelj Josip Vujčić odlučio je nastaviti na valu pozitivnog odjeka tog romana pa je i za drugi roman odabrao neke od likova koji se javljaju u prvijencu, te se iznova priklonio grotesci, farsi i satiri. No, za razliku od debitantskog istupa u kojem zbivanja i radnju generiraju tzv. obični i mali ljudi, u novom Vujčićevom romanu u središtu pažnje je predsjednička kampanja u Hrvatskoj pa su tako glavni likovi istaknuti političari koji se, naravno, bore za što bolji položaj i korist. A kud ćeš više od neobavezujećeg, ali sjajno plaćenog posla »el presidentea« Hrvatske!


ZDS i SOS


Priču vodi Mario Ivković, nekadašnji glavni PR menadžer Zajednice demokršćanskog svjetonazora (ZDS), koji je prešao u suprotni tabor i sad je čelni čovjek promidžbe Socijalno osviještene stranke (SOS) koja okuplja lijeve birače. Štoviše, Ivković je, u stvari, pravi vođa te stranke pa ga i zovu Mali Maršal Mario! Želja Malog Maršala je maknuti s vlasti aktualnu predsjedncu Željku Gabrić Katalinić, a to će, smatra uspjeti ako kao protukandidata ponudi Marija Stipicu, svog bivšeg ljubavnika i bivšeg PR šefa Željkinog stožera. Uz njih u kandidaturu kao predstavnik ZDS-a ulazi bivši premijer Nadan zvan Tata, tu je i Makaranin Domagoj koji je od Makarske napravio čudo… Svi oni kreću u borbu punu podmetanja, niskih udaraca i laži, a konačnica je vrlo iznenađujuća pa je nećemo otkriti, već je saznajte sami pročitavši knjigu.


Josip Vujčić: Balada iz predizborja


Josip Vujčić: Balada iz predizborja



Hrvatska politička stvarnost




Kao što je i u debitantskom istupu znao nasmijati nizom originalnih elemenata, od zapleta, pojedinih epizoda i likova do njihova govora, tako i u ovom romanu Vujčić suvereno vlada pričom i nevojbeno uspijeva u namjeri da, ponekad čak i vrlo grubo, ismije pripadnike vrha političke scene, točnije njihovu dvoličnost, nepoštenje, nedostatak karaktera, egoizam i bahatost. Naravno, sve skupa je na trenutke toliko groteskno da je jasno kako se Vujčić poigrava elementima komike znanim još iz doba renesanse, a pažljiviji čitatelj s tugom će otkriti da unatoč svoj sardoničnosti prezentiranog humora i notama očigledne groteske, puno toga podsjeća na našu današnju političku stvarnost. Ili, kako to lijepo jedan od likova kaže pojašnjavajući borbu za birače s autsajderskih pozicija: »Protiv rezultata se jedino može boriti kazalištem«.


Vujčić je, dakle, iznova uspio na svoj način, zajebantski i posprdno, progovoriti o hrvatskoj političkoj stvarnosti, ali je za razliku od prvijenca u drugom dijelu ovog romana došlo do, očigledno namjernog, ubrzanja ritma pripovijedanja čime se željela iskazati kaotičnost te, kao i svake druge političke kampanje. Tako u završnici romana imamo ubojstva i smoubojstva, pojavu svemiraca i nekog mističnog čovjeka koji o svemu odlučuje te niz drugih kaotičinih zbivanja koja djeluju kao preslika novogodišnje noći u ludnici iz koje su čuvari otišli na piće, a ekipa se odlučila ludo zabaviti.



Josip Vujčić (Makarska, 28. travnja 1980.) je filmski redatelj, koji se odlučio baviti i književnošću. Posljednji režirani film mu je »Gdje pingvini lete« (2008.), a imao je i nekoliko filmskih uloga među kojima je i lik Duje u hvaljenom »The Show Must go on« Nevija Marasovića. Značajniji književni istup zabilježio je prošle godine od kritike hvaljenim i čitateljima dragim romanom »Biste bez lica«.



Raznovrsnost jezika


I dok će možda ponekog čitatelja taj vehementni i kaotični ritam zbivanja i zasmetati, sigurno će puno veći broj biti onih koji će uživati u nizu zaista brojnih duhovitih procjena, ocjena, izraza i poredbi. Tako, primjerice, Vujčić pripadnike nacionalnih manjina u Saboru RH zbog njihove poznate sklonosti priklanjanja vlasti naziva »plastelinski podatnim manjincima«, većinu političkih stranaka čini »stranačko-starački zbor«, a na ljevici se članovi SOS-a oslovljavaju s »gospodo drugovi«. Duhovit je i Vujčić u imenovanju stranaka i kratica koje iz njih proizlaze (ZDS i SOS), kao i u stvaranju imena svojih likova pa tako Maria i Marija dijeli samo jedno slovo, ali ih vežu homoseksualne sklonosti, prezime hrvatske predsjednice bujnog poprsja stvoreno je od prezimena dva bivša golmana Hajduka, čelniku ZDS-a u zatvoru nadimak je Tata…


Vujčić je, kao i u prvom romanu, upravo sjajan u raznovrsnosti jezika koji koristi nudeći čitatelju dalmatinsku ikavicu, zagorsko kajkanje, srpsku ekavicu, pohrvaćeni engleski, slovenski i latinski, a kao i u prvom romanu i ovaj je podijeljen na poglavlja koja imenuje po stihu iz neke od domaćih ili stranih pop i rock pjesama. Poglavlja su 44, pri čemu ih autor obilježava latinskim brojkama koje u slučaju zadnjeg poglavlja izgledaju ovako – XXXXIIII. To, naravno, nije ispravno, ali je duhovito poput cijelog ovog romana koji je, kako to lijepo na zadnjoj stranici konstatira urednik Kruno Lokotar, uspješna »satira i freska-groteska na aktualne političke teme i likove«.