Danas su se književnost i umjetnost prilično udaljile od duhovnih dimenzija koje čovjeka oplemenjuju, koje ga suočavaju s njim samim i sa svime onime što nas čini ljudima i društvenim bićima. To nije dobro, kao što ne bi bilo dobro sve pretvoriti ni u drugu krajnost
Hrvatski i riječki književnik Andrija Vučemil obilježava 75 godina života i 45 godina u književnosti. Ovim povodom danas će u dvorani Nadbiskupije u Rijeci, s početkom u 18 sati, biti održana svečanost na kojoj će, u Mjesecu hrvatske knjige, biti predstavljene tri Vučemilove zbirke pjesama – »Onako s nogu«, »Čitajući Augustina« i »Ožujski zapisi«, objavljene u izdanju Riječkog nakladnog zavoda (RINAZ).
U suorganizaciji s Društvom hrvatskih književnika – Ogrankom Rijeka o autoru i njegovim knjigama govorit će predsjednik DHK-a Božidar Petrač, književnik Stjepan Čuić, teolog Marijan Jurčević, književni kritičar Mate Kovačević i predsjednica riječkog ogranka DHK-a Silvija Benković. Voditelj tribine je Ljubomir Stefanović, pjesme će govoriti glumica Zrinka Kolak-Fabijan, a na violončelu će nastupiti Petar Kovačić.
Vaša prva pjesnička knjiga »Na smrt naslonjen« objavljena je 1969. godine, a otada vam je izišlo tridesetak knjiga. Koliko je ta prva knjiga bila važna za vaše daljnje književno stvaralaštvo? – Ta je knjiga ne samo važna, nego i presudna – ne samo za moj književni i umjetnički rad, nego općenito za moj život. Zbirku »Na smrt naslonjen« objavila je Matica hrvatska Rijeka, u Biblioteci »Dometi«. Kad je izišla, knjiga je imala priličan uspjeh. Dolaskom u Rijeku nikada nisam govorio o tome što sam prije proživio – bio sam u zatvoru i proganjan sam. U trenutku kad je moja prva knjiga objavljena, ubacila se UDBA. Pokupili su knjigu iz »Mladosti« i iz Matice. Zbirka je tiskana u više od 1.000 primjeraka i do tada je bila prodana polovica naklade.
Život s pseudonimom
Otkrilo se da sam bio golootočki robijaš – robijao sam pet godina na Golom otoku i bio godinu dana pod istragom. Proglašen sam nepoćudnim i suđeno mi je kao hrvatskom nacionalistu i vjerniku. U programu Hrvatske revolucionarne mladeži zagovarali smo neku vrstu kršćanskog socijalizma i zalagali se da narod ima pravo na svoj jezik i vjeru. Međutim, to je nekima strašno smetalo. Odlučili su da se moje ime do daljnjega nigdje javno ne smije spominjati. Tako sam se nakon završetka studija zaposlio u Pionirskom kazalištu, gdje sam režirao pod pseudonimom Ante Majin. Budući da je tada situacija u kulturi bila teška, napustio sam kazalište i zaposlio se u privredi za skoro dvostruko veću plaću. Počeo sam se baviti socijalnim radom i do mirovine sam radio kao socijalni radnik. U književnost nisam imao pristupa. Ukoliko sam nešto i objavio, bilo je to u nekim vjerskim glasilima i slično.
Ali cijelo to vrijeme ste pisali? – Naravno, svakoga dana. Nikad i nisam mislio živjeti od književnosti, ali je pisanje oduvijek bilo moj unutarnji poriv. Svakodnevno sam nešto pisao i bilježio. Mnogo sam čitao, putovao, susretao se s ljudima. Međutim, dvadesetak godina nije mi objavljena niti jedna knjiga. Onda kad je došlo vrijeme demokratskih promjena, Matica hrvatska u Zagrebu objavila je 1990. godine moju drugu knjigu »Duvanjska rapsodija«. Ta je knjiga nastajala dugi niz godina i mislim da je jedna od mojih najvažnijih knjiga. No, »Na smrt naslonjen« bila je moja prva i presudna knjiga i zaista je odredila moju sudbinu.
Večeras ćete predstaviti tri knjige objavljene u posljednje dvije godine. Koliko se one tematski razlikuju? – Knjiga »Onako s nogu – dnevni zapisi jednog hrvatskog luzera« nastajala je posljednjih nekoliko godina, i to baš »onako s nogu«. Književni kritičari vjerojatno bi je svrstali u društveno-angažiranu poeziju koja progovara o našoj svakodnevici. Ova je pjesnička zbirka nastala zahvaljujući druženju s desetak mojih prijatelja, uglavnom penzionera, s kojima svakodnevno diskutiram o svemu i svačemu, o dobrim i lošim, lijepim i ružnim stvarima. Neki su ovu knjigu prihvatili kao dobru i jaku, značajnu za suvremenu hrvatsku književnost, dok ima i onih koji su je loše procijenili. Istaknuo bih i da je ilustrator u ovoj knjizi umjetnik Nevenko Žunić, s kojim sam surađivao na nekoliko projekata i s kojim sam vrlo zadovoljan.
Duhovna dimenzija
Ove druge dvije knjige su izrazito duhovnog karaktera, a nastavljaju se na moju prvu duhovnu knjigu »Čitajući Eckharta« – velikog srednjovjekovnog mistika. Knjiga »Čitajući Augustina« inspirirana je svetim Augustinom, jednim od najutjecajnijih kršćanskih učitelja. Knjiga pjesama »Ožujski zapisi« nastala je tijekom dvije godine, u korizmeno vrijeme kad se razmišlja o svrsi, postojanju, čovjeku kao duhovnom biću… Ljudi smo upravo po duhu, kojim se razvijamo kao ljudska bića. Kada govorimo o mojoj poeziji šire, onda je ključna knjiga »Kad kažem riječ govorim o ljubavi«. Moje teško životno iskustvo svjedoči o tome da bez ljubavi među ljudima nema ni čovjeka, ni civilizacije.
Andrija Vučemil rođen je 1939. u Oplećanima u Duvanjskom polju. Školovao se u Tomislavgradu, Bolu na Braču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci. Nakon šestogodišnje robije, od čega pet godina na Golom otoku, i završetka studija, radi u Rijeci kao kazališni redatelj, socijalni radnik, profesionalni književnik i nakladnik. Nakon prve knjige objavljene 1969. ne smije javno djelovati pod pravim imenom, pa u riječkom Pionirskom kazalištu režira pod pseudonimom Ante Majin. Tek godine 1990. Matica hrvatska u Zagrebu objavljuje mu »Duvanjsku rapsodiju« i od tada aktivno sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Pokretač je časopisa »Književna Rijeka«. Pjesme su mu prevedene na nekoliko jezika, a od priznanja izdvajamo prestižnu nagradu »A. B. Šimić« i nagradu za poeziju »Dubravko Horvatić«.
Važna je ta duhovna dimenzija. Neki možda površno čitaju te pjesme u koje bi trebalo dublje proniknuti. Jedan moj prijatelj rekao mi je da moje knjige drži na noćnom ormariću i da ih čita svaku večer. To me obradovalo više nego bilo koja književna kritika. Ako i jednom čovjeku moja pisana riječ nešto znači, moje postojanje i pisanje imaju smisla. A bilo je više takvih čitatelja.
Otkud vaša fascinacija svetim Augustinom? – Sa svetim Augustinom susreo sam se sedamdesetih godina kada je objavljen hrvatski prijevod njegovih »Ispovijesti«. Godinama sam pravio bilješke i na temelju njih usudio se objaviti te pjesme, ali u konzultaciji s nekim teolozima. Pogotovo s Marijanom Jurčevićem, koji je ocijenio da to svakako treba objaviti. Nije mi bilo svejedno. Bojao sam se što će reći teolozi i znalci koji o tome znaju daleko više.
Kakav je status duhovne poezije u današnje, materijalistički orijentirano vrijeme? – Možda me nadahnuo Bog i dao mi zadatak da upravo u ovim (ne)vremenima vjere i duhovnosti progovorim na ovaj način. Usuđujem se reći da sam pozvan i da taj dar ne smijem upropastiti, nego ga moram maksimalno iskoristiti. Pokušavam progovoriti o tim bitnim duhovnim stvarima koje čovjeka oplemenjuju, koje ga suočavaju s njim samim, s prostorom i vremenom i sa svime onime što nas čini ljudima i društvenim bićima. Nažalost, danas su se književnost i umjetnost prilično udaljile od tih duhovnih dimenzija i ne znam kuda to vodi. Mislim da to nije dobro, kao što ne bi bilo dobro sve pretvoriti ni u drugu krajnost. Potrebno je tražiti neki srednji ljudski put, da čovjek zaista bude ljudsko biće i ono što mu je Svevišnji odredio da bude.
Sve tri knjige objavljene su u izdanju RINAZ-a. Kako u ovim teškim vremenima za hrvatsko izdavaštvo uspijevate opstati kao mali nakladnik? – To je teško pitanje. Dosad smo objavili više od 90 knjiga, uglavnom zahvaljujući sponzorima, potpori Grada, Županije i Ministarstva. Posljednje tri godine te su potpore tako drastično smanjene da jedva nekako uspijevamo pokriti tiskarske troškove, a o autorskim i drugim honorarima da i ne govorimo. Veliki je problem i distribucija knjiga u Hrvatskoj. Nema knjižara, a ove postojeće su privatne stvari nakladnika. Ukoliko im i date da nešto prodaju, ne znate kad će vam to biti plaćeno. Knjiga je u velikom gubitku i bezizlaznoj situaciji. Hoće li društvo i država prema knjizi učiniti neki zaokret, ne znam.
Skepsa i dnevni zapisi
Je li po vašem mišljenju tiskana knjiga danas općenito ugrožena vrsta? – Ne znam kako stvari stoje na svjetskoj razini, ali je kod nas puno tragičnije nego u velikim državama i sustavima. U cijelom svijetu trend tiskane knjige nekako je u padu, a prisutno je sve veće okretanje virtualnom i elektroničkim knjigama. U tom pogledu veliki sam skeptik. Što ako, recimo, nestane struje? Nema više knjige. Sjetimo se latinske izreke »Verba volant, scripta manent« ili »Riječi lete, zapisi ostaju«. Napisano ostaje – ili u kamenu, ili u drvetu ili na papiru. Nisam zagovornik elektroničkih medija. Neka i oni postoje, ali knjiga po mojem mišljenju mora biti otisnuta. To je ono što ostaje.
Pišete li nešto novo? – Već godinama pišem svoje dnevne zapise, djelomično u prozi djelomično u stihu. Sljedeće godine trebale bi izići pjesme, a za prozu mislim da još nije vrijeme. Riječ je o mojim refleksijama na svakodnevna zbivanja i to zasad nije za objavljivanje. Na kraju, istaknuo bih da sam nakon svega beskrajno zahvalan supruzi Maji, mojem životnom sudrugu. Da nije bilo nje onakva kakva jest, ne bi bilo ni mene onakvog kakav jesam. Podnosila me i pružila mi veliku podršku u svim mojim nastojanjima. Nikad mi nije postavljala pitanja »kako« i »zašto«. Zato za sve ove knjige mogu biti zahvalan i supruzi Maji.
