ZAGREB – U Zagrebačkom kazalištu mladih uprizorena je čitalačka izvedba dramskog teksta »Your Love is King« Espija Tomičića, u režiji Hrvoja Korbara, a u sklopu projekta »Budućnost je ovdje« i pod mentorstvom Tomislava Zajeca.

U uvodu svojoj zbirci eseja »Samo izvolite« (Feel Free) iz 2018. godine, nagrađivana britanska spisateljica Zadie Smith otkriva kako joj je jedan od dugogodišnjih prijatelja u povodu izlaska njezina posljednjeg romana lakonski priopćio pred svima okupljenima kako je njezino pisanje »ovako i ionako samo petnaestogodišnja psihodrama«, s naglaskom na tome da je svako pisanje valjda neki oblik terapije i kao takvo pisanje je profesija za koju zapravo nema nikakvih drugih kvalifikacija – osim traume.

Autorica odgovara prijatelju s malim zakašnjenjem, ne na večeri gdje se cijelo društvo nasmijalo ideji pisca kao profesionalnog operatera nad vlastitim povredama, nego na udarnom mjestu nove zbirke eseja, podcrtavajući da glavna kvalifikacija za pisanje uopće nije trauma, nego sloboda. Sloboda govora.

Ne »istovara« vlastitih emocija, koje onda prolaze kroz određenu terapijsku klasifikaciju i obradu, nego sloboda istraživanja i izazivanja granica jezika. U istom smislu i rad mladog Espija Tomičića, premda neprestano briše granicu između autobiografije i poetske drame, osvaja upravo svojim jezičnim bravurama.

Težina disanja

Tomičić citira mobitelske aplikacije (What’s App), zna sve aktualne kolokvijalizme svoje generacije, šifre droga i ubode psovki, ali ritam izlaganja drame »Your Love is King« govori nam da je u pitanju poetska drama, onaj isti žanr koji poznajemo iz antičke Grčke, Shakespearea, Molierea, T. S. Eliota, Becketta, Brechta, Sarah Kane, Sama Sheparda. Monodramu Espija Tomičića svakako obilježava naglašeni ritam produljenih udaha i izdaha, teškog dolaska do daha, osluškivanja majčina posljednjeg daha, težine zadaha bolesti i osjećaja da polako ostajemo bez zraka, nešto ogromno sjedi na našim plućima i čvrsto ih pritišće, ne dopuštajući slobodno disanje.

Tu je i sjećanje na gubitak zraka uslijed bratovih udaraca zadobivenih u djetinjstvu, kao i pamćenje »lahora« koji je nekad donosio zamah bratove ruke, prije novih udaraca. Za svaku riječ ovog teksta potrebno se posebno izboriti, doći do daha, jer pripovjedač jedva da ima pravo na vlastito postojanje, a kamoli na glas koji o tome dalje svjedoči. Majka koja nestaje u posljednjoj fazi raka, otac čije je tijelo prorešetala mafijaška osveta. Drama silazi u pakao međusobnih otuđenosti, raspravljajući tko je tu koga prvi napustio, tko je kome nanio smrtne povrede i koliko je puta već smrt sjedila za zajedničkim obiteljskim stolom.

Radi se evidencija ponekad bolnih, drugi put spasilačkih međusobnih udaljavanja, pokušavajući shvatiti kako to da je »tata volio Jesenjina i mnoge druge opasne stvari« (primjerice oružje); kako to da je mama uvijek bila u nekoj vrsti nestanka od realnog konteksta svoje obitelji, od emocionalnih potreba svoje djece, od same sebe. Čak je i umrla u bijegu, razbolivši se u inozemstvu, na još jednoj »ničijoj zemlji«.

Roditeljska i rodna programiranja

Drama nas suočava s pitanjem kako istupiti iz kruga nemoći koji su za nas ili oko nas iscrtali naši roditelji. Citiram iz teksta: »Strah me da ću postati opet onaj klinac/ kojem nije stalo do vlastita života/ koji lupa vratima jer se skida s droge/ i ne može se s tim nositi.« Temu majčina karcinoma dojke prati i paralelna ispovijest o rodnoj tranziciji autora, njegova iskustva hormonalne terapije i mastektomije ili odstranjivanja dojki, čime je u tekst uključena i politika tijela koje »izlazi« iz sustava prethodnog obiteljskog, ali i šireg društvenog heteronormativnog označavanja.

Drama, stoga, postavlja iznimno relevantno etičko i političko pitanje: možemo li stvoriti novu matricu našeg fizičkog i socijalnog tijela, ako matrica s kojom smo došli na svijet na nas djeluje destruktivno, ako nas godinama gura u ovisnost, depresiju, anksioznost, samomržnju? Što je potrebno da nova matrica našeg tjelesnog i emocionalnog jastva bude drugačija, da se osjeti sigurno i prihvaćeno od samoga sebe? Je li naša jedina preostala sloboda u tome da sami sebe ponovo rodimo? U Shakespeareovoj dramaturgiji taj je proces induciranog poroda novog psihofizičkog identiteta kroz metamorfoze roda likova bio znatno lakši: bilo je dovoljno pobjeći u šumu i presvući se u kostim kojemu težimo i više nas ni vlastita majka ne bi bila u stanju prepoznati. To znači da kazalište već dugo ne vjeruje u »prirodnost« tijela u kojem nastupamo, tvrdeći da je svaka rodna pojavnost neka vrsta maske, neka »stezulja« prisile, koje se imamo pravo riješiti. Drugim riječima, transrodnost i kazalište u vrlo su bliskom kritičkom savezništvu, što je jedan od aspekata drame Espija Tomičića koji scena tek treba umjetnički istražiti.

Muzika glumačkog glasa

Koncertno čitanje drame Espija Tomičića, u decentnoj režiji Hrvoja Korbara, zbilja se pomaknulo od formalne »prezentacije teksta« prema živoj melodijskoj partituri muzikalnosti dramskog predloška, zahvaljujući prvenstveno glumcu Mateu Videku, koji izvodi dramske replike s punom sviješću da je u pitanju precizno ritmizirana govorna arija. Glumac uživa u jeziku i uvažava te iznimno senzibilno naglašava različite napetosti i emocionalne registre teksta, pazeći na svaki detalj, svaku pauzu. Ponovo ističem da atmosfera ovog teksta nije terapijska ni ispovjedna, već mjestimično isljednička, a mjestimično i pobunjenička.

Ili, da se vratimo Zadie Smith s početka teksta, autorski i glumački glas zajedno putuju prema sve većoj slobodi, dok im režija nastoji ukloniti s puta čak i kazališne kulise kao nepotrebne prepreke, fokusirajući publiku na krupni plan glumačke izvedbe. Katkad i na ono što se događa »iza paravana« izloženog lica. Hrvoje Korbar već se više puta režijski legitimirao kao darovit intimistički redatelj istraživanja glumačkog intenziteta, što je i u ovom slučaju vrlina izvedbe. Jedino što se tako izbrušenom scenskom radu može dodati je redoviti termin izvedbe i stalna publika, a ne samo jednokratno udomljavanje na ZeKaeM-ovoj pozornici.