Gostovanje MGLJ-a

“Ukroćena goropadnica” – muški prkos ženskoj dresuri

Nataša Govedić

Vrijednost »Ukroćene goropadnice« Mestnog gledališča iz Ljubljane u režiji Anje Suša nije samo konceptualna i politička, nego se izravno tiče načina igre u muškoj podjeli svih uloga



Gostovanje Mestnog gledališča Ljubljana u »Kermpuhu« s predstavom »Ukroćena goropadnica« moglo bi se uzeti kao idealni primjer čitanja klasika u kojem se najvažnije suprotstaviti nasilju tradicije, pri čemu se tradicija brutalno pojednostavljuje i »sažima« gnjevnim autorskim potezima redateljice Anje Suša. No drama je mnogo više od jednog monologa, pa i mnogo više od duhovite dramaturške varijacije istog tog monologa. Teško, naime, da je Shakespeare bio mizogin samo zato što je kroz pojedine likove zapisao tekst onodobnog društvenog nasilja prema ženama. 


  Redateljica Anja Suša i dramaturginja Petra Pogorevc naručile su tri nova Katarinina monologa od Ivane Sajko, Maje Pelević i Simone Semenič, pri čemu nije zanimljiv samo taj »troglavi« saziv hrvatske, srpske i slovenske dramske scene, nego i sličan umor navedenih autorskih glasova koji nam donose trostruko poricanje Shakespeareova ključnog monologa. Napomena: ni autorice novih Katarininih monologa nisu mizogine, premda i one još uvijek, dapače s velikom gorčinom i iscrpljenošću, zapisuju tragove društvenog nasilja nad ženama. 


 Strategija trika


Spisateljskom i redateljskom nepristanku na žensku poziciju vječito nasmiješenog i srdačnog roba zdušno se pridružuje i namjerno svemuški glumački ansambl predstave, a važno je i da se predstava dogodila u zagrebačkom »Kerempuhu« kao kazalištu koje mnogo češće prikriva apsurd rodnih klišeja i rodnog nasilja, negoli što (povijesno kontinuiranu) diskriminaciju žena izlaže javnom ismijavanju. Na taj je način, barem tijekom trajanja i odjeka jednog gostovanja, osuvremenjena i politika smijeha Kazališta »Kerempuh«. 




  Vrijednost slovenske »Ukroćene goropadnice« nije, međutim, samo konceptualna i politička, nego se izravno tiče načina igre u muškoj podjeli uloga. Jest da je »Goropadnicu« s posve muškom podjelom u slavnoj predstavi iz 2007. godine već postavio Edward Hall, naglasivši svu brutalnost zapleta o izgladnjivanju i ponižavanju mlade žene do točke njezina pristanka na poslušnost, ali Hallova je predstava inzistirala na tome da je Shakespeare apsolutno na strani Katarine, odnosno da je ovom komedijom održao svojim licemjernim sugrađanima lekciju iz rodnog sadizma. Anja Suša misli da je Shakespeare na strani (originalnim tekstom prilično surovo ismijanog) Petruccia. 


  U takvoj konstelaciji, Katarina glumca Mateja Puca izlazi na scenu bez ikakve sentimentalnosti otpora, ali zato sa sardoničnom žestinom i mračnim ogorčenjem. Čini se da pred sobom imamo Ahileja koji ismijava svu nalickanost i vulgarnu medijsku erotiziranost starletica, kao i svu ležernost damskih brbljarija, samo čekajući kad će im zadati konačni udarac. Pred nama je definitivno Katarina kao ratnica s posttraumatskim sindromom od feminističkih bitaka, a ne potencijalna domaćica u maniri Elizabeth Taylor iz slavnog Zeffirellijeva filma. 


  Mnogi renesansni tekstovi na temu obreda udvaranja dijele s publikom mehanizam osvajanja kao izvedbu neke vrste trika, u kojem obje strane na kraju ostaju »sretno vjenčane« i prevarene. Ni »Goropadnica« nije iznimka, no njezina se najnovija redateljica odlučila za sasvim drugčiju definiciju trika. Kod Anje Suše trik je u tome što i sama Katarina u jednom trenu pristaje na izazov bračne ložnice, zbog čega je brutalno silovana.


 Plava perika


Na samom završetku komada, dok štafeta glumaca izgovara Katarinin posljednji monolog iz Shakespeareova pera, plava perika putuje iz ruke u ruku muških izvođača, igrajući svo nasilje koje se obično u vicevima izvodi nad plavušama, sve dok perika na kraju ne stigne do Primoža Pirnata, koji prethodno igra razmetljivog Petruccia. Pirnat se najprije ogradi od svoje uloge, prebacivši odgovornost za nju na Shakespearea, a zatim s tolikim ogorčenjem i ozbiljnošću odmakne od sebe čitav taj »plavokosi« teatar stereotipa i samu periku (kao da u ruci drži mrtvog štakora), da se čini kao da je i predstavu u cjelini moguće sažeti na tu nimalo jednostavnu gestu. 


  Budući da je riječ o izrazito koreografiranoj izvedbi sa stalnim plesovima i songovima čija je glavna funkcija ismijavanje »vanjskog sloja« društvene mimike, najzornije dočarane kontekstom prosječnog vjenčanja sa sintesajzerom i karaokama u pozadini nezainteresiranih uzvanika, rekla bih da je problem redateljice što ovim komadom mnogo više potcrtava shematičnost nasilja, negoli momente njegova podrivanja. Primjerice, sintesajzer na sceni svira kostimografski najneobičnija i najduhovitija Bianca glumca Jurija Drevenšeka (sivi muški pulover i hlače, cvijet u kosi i žute štiklice na čarapama), poklanjajući nam iznimno provokativno postavljenu Katarininu sestru, koja je docilna doslovce do podrugljivosti. Ova Bianca pristaje biti svačija, pa i sestrina lutka za mučenje, prvenstveno zato da svima pokaže neku vrstu osobne izdržljivosti, s tek blagim Mona Lisinim osmijehom prezira. 


 Borba spolova


Suprotno Shakespeareu, u kojem je Katarina napisana s namjernim aluzijama na moć vještice, dok je Bianca sve najblesavije što zatječemo kod poslušnog ženskog roda, ovdje je Bianca na rubu toga da svojim držanjem skameni od srama i svoje udvarače i svoju obitelj. Katarina se dere. Bianca prezire. Bianca je djelotvornija. 


  Shakespeare je napisao Petruccia kao nepodnošljivog brbljavaca koji pritom s epskim zamahom optužuje ženski rod da nikad ne zatvara usta, dakle politika rodova u renesansnoj komediji mnogo je kompleksnija od odabira strana. Predstava Anje Suše ne želi se obazirati ni na kakve nijanse otpora. Želi obračun i optužnicu. Inverziju, a ne subverziju moći. U tome vrlo spretno i uspijeva. 


  Jasno da je smiješno gledati borbu pijetlova, pardon: spolova, pod egidom ljubavne priče. S druge strane, smiješno je zato što pojedini ljudi i dalje vjeruju da su žene dospjele na zemlju s Venere, dok su muškarci sletjeli s Marsa. I sve dok bude sličnih predrasuda, smijat ćemo se njihovoj (dvostruko isključivoj) goropadnosti.