Shakespeareovo djelo

Tit Andronik u ZKM-u: Nataša Govedić o novoj predstavi Igora Vuka Torbice

Nataša Govedić

  Ovaj »Tit Andronik«  inzistira na šekspirijanskoj mudrosti da Rimljani proždiru Rimljane, baš kao što i najveći Hrvati dolaze glave najvećim Hrvatima, i nikakvi im vanjski neprijatelji oko toga nisu potrebni – uvijek je razdor »unutra«, u zajednici koja gradi sve veće vojske da bi se obranila od »vanjskih« neprijatelja, ne vidjevši problem u vlastitoj samoživosti i pohlepi



U najpoznatijoj filmskoj verziji Shakespeareova »Tita Andronika«, redateljice Julie Taymor (1999.), Anthony Hopkins igra Tita kao ratnika kome su bitke »pregazile« bilo kakve emocionalne reakcije. Hopkinsov veliki vojskovođa Tit izlazi pred publiku kao mrk, natmuren, težak oblak ratne traume. Pred nama je borbeni stroj koji pokreću još samo vojnička poslušnost, samožrtvovalačka impulzivnost i tupoglavost ili otupjelost razaranjima koje je upio u sebe. Na ZeKaeM-ovoj pozornici Sreten Mokrović u režiji Igora Vuka Torbice igra Tita Andronika u posve drugačijem, ali jednako uvjerljivom i, rekla bih, čak bitno originalnijem autorskom registru.


I Mokrovićev je Tit, naime, opravdano postavljen kao sirovi rimski branitelj koji tretira svu svoju djecu kao omanju vojsku, a ne kao bliske obiteljske srodnike, ali njegov je psihološki scenski profil bliže psihotičnoj žudnji, koja u jednom trenutku gazi sve pred sobom i izaziva strah upravo time koliko je eksplozivan i silovateljski neobuzdan, dok u drugom plače nad ubijenom muhom. Mokrović igra čovjeka koji je izabrao rat kao zonu u kojoj je ovako i onako »sve dozvoljeno«, zato što je rat simetričan njegovoj osobnoj psihozi, za koju također vrijedi isto pravilo (nema sumnje i nema kolebanja oko drastičnih poteza poništavanje svih i svega što nam ne odgovara). Mokrović je doista i glasovno i koreodramski i konceptualno bogat, precizan i lucidan u načinu na koji igra psihotičnu strukturu ličnosti, pri čemu pazi čak i na takve detalje kao što je vojskovođin silazak s konja i prateći drhtaj stopala u zamišljenom povlačenju iz nevidljivog sedlenog stremena.


Znajući koliko malo vrijedi ljudski život u rimskom imperiju, Mokrovićev Tit mudro se oslanja na animalno-kulinarsku imaginaciju kao ključ za svoju rolu, koja je više povezana sa šumskim lovom i pripremom ubijenog plijena, nego s bilo kakvim ljudskim odnosima. Titov brat Mark Andronik u interpretaciji Adriana Pezdirca jedina je osoba u čitavom komadu koja pokušava zaokrenuti kormilo ratnog kanibalizma prema smirenijem promišljanju borbe za moć, ali u toj nakani ne uspijeva, jer su njegova mirnodopska odmjerenost, umjerenost i refleksivnost potpuno »neshvatljive« ostatku militariziranih likova. Odlična redateljska podjela i glumačka nijansiranost i Mokrovića i Pezdirca otvara studiozan pogled i na vojnu klaonicu ratišta i na građanski »zatvor« raspadajuće rimske države.


Ženska lica pobune


»Tit Andronik« postao je kanonski Shakespeareov tekst tek nakon dvaju svjetskih ratova ili tijekom 20. stoljeća, u kojem smo prihvatili da je tragedija duboko utisnuta u grotesku, kao i groteska u tragediju, odnosno da užas nema samo lice svečane žalosti, nego i smiješne nakaradnosti. Od kritičara koji nisu vjerovali da je Shakespeare uopće stvarno napisao »Tita« (Samuel Johnson) do kritičara koji su »Tita« proglasili »najglupljom i najmanje inspirativnom dramom ikad napisanom« (T. S. Eliot), ova je tragedija napredovala do jednog od ključnih tekstova feminističke i postkolonijalne kritike.Likovi Tamore i Lavinije u 20. i 21. stoljeću tumačeni su kao pobuna protiv rimskog imperijalističkog i mizoginog nasilja, pri čemu je Tamorino sredstvo borbe surova politička igra vlastitom seksualnošću i slatkorječivošću, dok je Lavinijino vezano za »nijemu optužnicu« zločina (pretrpljenih silovanja i sakaćenja) koje nosi ispisane na svojem tijelu.

Nijedna od njih nije junakinja kakvu bismo poželjeli. Ali ipak je svaka sposobna za osobitu vrstu heroizma, na što se oslanja i režija Vuka Torbice. Tamora Katarine Bistrović Darvaš na samom se početku komada duboko potmulo i nezaustavljivo smije infantilnosti rimske borbe za moć i djetinjastom vladaru, da bi vremenom sve više otkrivala da će je baš ta »sirova« i bezglava djetinjastost svijeta u kojem su djeca stalno iznova ubijana rukom vječite djece vremenom vjerojatno doći glave. Tamora glumice Bistrović Darvaš izvrsno zna da joj u završnoj sceni gozbe serviraju vlastite sinove i ona ih s protestnim apetitom strpa u sebe, naglašeno srdito žvačući i ne dozvoljavajući Titu da je slomi ili bar kontrolira činjenicom da je upravo progutala pečeno meso svoje djece.


Ova Tamora čitavo vrijeme scenski zna i da je zapravo duboka Titova dvojnica, jednako toliko Mars (bog rata) koliko je to i on, premda deklarativno glumi da je umilna Venera, uvijek spremna pomilovati svoje neprijatelje po licu i srdačno ih zagrliti. Bistrović Darvaš majstorskom glumačkom slojevitošću igra Tamorinu isljednički pribranu nemezu muške borbe za moć, ali i Tamorin melankolični pjevački glas koji Rimu pjeva oproštajne šlagere (»Arivederci Roma« kompozitora Renata Rascela), baš kao što igra i postojanu pobunu ropkinje koja nikada nije zaboravila ni zločin nad svojim narodom, ni nasilje nad svojim dostojanstvom, ni krvništvo nad svojim podmlatkom. Čak i kao carica, Tamora pritom robuje istoj maniji osvete kao i Tit, s time da ga višekratno nadigrava u samokontroli i manipulativnoj mašti.


Paralelno, Mia Biondić u jednoj od najtežih i najboljih uloga svoje karijere igra Laviniju kao svojevrsnu Ivanu Orleansku ili treperavu i ustreptalu čistu djevicu, nadasve svjesnu da je i svom ocu samo seksualni objekt, ali i dalje poslušnu vojnikinju obitelji Andronika. Na taj »poslušni objekt« umjesto zahvalnosti zbog podvrgavanja očevima, braći i zaručniku pada surova osuda, ne samo Rima, nego i demonske ruke vlastita joj oca, budući da je Tit smatra neposredno odgovornom za sramotu koju trpi. Ubija je vlastitom rukom, čime skandal njegove neetičnosti (ili psihoze) doseže svoj dramski maksimum.


Suha teatralnost


Scenograf Branko Hojnik pozornicu tretira kao prazan prostor s podlogom od bijelog mramora i dva glazbenika postavljena u desnom i lijevom kutu dvorane, nenametljivo i mimetički osjetljivo naglašavajući akustičnost Shakespeareova teksta i njegovih prostornih koordinata, što je potpuno u funkciji izvedbe (skladatelji i izvođači na sceni: braća Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz). Kao i u vrijeme nastanka drame, glumci se oslanjaju na činjenicu da publika »vidi« ono što se izgovara, a ne scensku sliku ili samo sliku glumačkog tijela.


Ono što nije prikazano (posebno nasilje) u kazalištu je uvijek jače od onoga što je eksplicitno prikazano, zbog čega užas komada izbija prvenstveno kroz izvještaje o krvoločnosti, pa tek potom kroz trzaje glumca Jasmina Telalovića koji vrhunskom tragičkom ekspresivnošću igra smrt i posljednje nijeme trzaje mnogih ubijenih likova, čemu su simetrični i nijemi krikovi te obilno slinjenje (gotovo povraćanje sline, podignuto na razinu egzistencijalne mučnine) glumice Mie Biondić u roli Lavinije.


I kostimografkinja Doris Kristić bitno doprinosi suhoj teatralnosti čitavog uprizorenja, obojavši tek zlatnom bojom lice i ogoljenu lubanju iznimno pribranog, pristojnog i gorkog Klauna u odličnoj izvedbi Milivoja Beadera, dok je recimo Tamora u maloj crnoj haljini i salonskim cipelama, a Lavinija u dugoj bijeloj haljini. Na svim razinama usvojeno je načelo da manje znači više i da je tihi krik glasniji od glasnog krika (dramaturginja: Katarina Pejović, asistentica dramaturginje: Dorotea Šušak), s time da je liku Arona nepotrebnom logikom gotovo televizijske potrage za »jasnoćom« dramskog konteksta dodijeljena uloga glavnog uvodničara, pripovjedača i »objašnjavatelja« povijesnih zbivanja komada. Shakespeare bi se ovoj potrebi ukidanja dramaturgije uskakanja u samo središte dramskog problema u korist male didaktičke lekcije na samom početku svog komada vjerojatno smijao isto onoliko slatko koliko se Tamora smije svojem nevještom proscu Saturniju, tim više jer se originalni »Tit Andronik« otvara napetom izbornom kampanjom, a ne kratkim uvodnim tečejem iz konteksta Shakespeareove drame.


Crno tijelo bijele Europe


Aron glumca Rakana Rushaidata sarkastičan je, leden, neproziran, zatvoren, pun polarne mržnje. Kroz Arona (kao i Othella) Shakespeare otkriva bijes crnih i kolonijalnih ranjenika europskih osvajanja, ali problem je u tome što zagrebačka publika već dulje vrijeme gleda Rakana Rushaidata na pozornici kao slično tvrdu glumačku masku, koja iz predstave u predstavu komunicira gotovo nepromijenjenu ogorčenost, ljutnju i neku neobičnu tamnu zagrižljivost, pri čemu se posve izgubila njegova emocionalna paleta nekadašnje topline i dojmljive zaigranosti (naznaka toga postoji jedino u ZKM-ovoj recentnoj »Alisi«). Rushaidat je glumac za čije bi se vulkansko kreativno žarište trebali boriti i kolege glumci i kolege redatelji i kolege kritičari, u smislu podrške Rushaidatu da izađe iz defanzivnog oklopa koji u posljednje vrijeme nosi. Čak i u liku Arona postoji kapacitet ne samo za gorčinu bijesa, nego i za blagost očinske brižnosti.


Petar Leventić odigrao je kapricioznog Saturnina, Dado Ćosić i Vedran Živolić plesno su i s nemilosrdnom glumačkom inteligencijom utjelovili povodljive, okrutne i blizanački ljigave likove Hirona i Lucija, dok je Frano Mašković izgledao odsutno u važnoj ulozi Lucija. Robert Budak (Basijan, Emilije) potrudio se oko obje male uloge. Predstava u cjelini otkriva kvalitetan rad čitavog ansambla, s time da je središte izvedbe po mom mišljenju krivo postavljeno na lik beskrupuloznog, gotovo terorističkog Arona, a ne na dramski mnogo kompleksnijeg i zanimljivijeg Tita Andronika, ovdje u bravuroznoj izvedbi Sretena Mokrovića. Najbolji prizor čitave predstave je Mokrovićev neobuzdani apel za sveopće suosjećanje prema muhi, koji isto onoliko naglo doseže olujnu žestinu, koliko naglo i prestaje, ali ostavlja za sobom svijest o tome da ljudsko suosjećanje nije nigdje nestalo, samo je tragično »premješteno« s mjesta gdje bismo ga očekivali.


Tijela ljudi, glave gavranova


S »Titom Andronikom« moglo se otići i dalje u istraživanju groteske, primjerice slijediti primjer grafičara Leonarda Baskina, koji je ovom Shakespeareovom komadu posvetio legendarnu grafičku mapu punu lica koja se raslojavaju u vlastite maske, nose odrubljene glave pod rukom, hodaju na nogama od kokoši, iznad čega strše krupni ljudski trbusi i kljunovi gavranova. Unatoč tome što se dio zagrebačke publike zgražao nad količinom nasilja koje donosi predstava, činjenica je da »Tit Andronik« Igora Vuka Torbice (dramaturginja: Katarina Pejović; asistent redatelja: Robin Mikulić) ne zazire pred teškim Shakespeareovim pitanjima, niti ga pokušava popularizirati na način prigušivanja nelagode političkog nasilja.


Gotovo trosatna predstava bila je praćena u nenarušenoj tišini i koncentraciji publike te ispraćena opetovanim, dugačkim aplauzom. Govoreći o recentnim uprizorenjima Shakespearea na domaćim pozornicama, ovaj »Tit Andronik« u režiji Vuka Torbice inzistira na šekspirijanskoj mudrosti da Rimljani proždiru Rimljane, baš kao što i najveći Hrvati dolaze glave najvećim Hrvatima, i nikakvi im vanjski neprijatelji oko toga nisu potrebni – uvijek je razdor »unutra«, u zajednici koja gradi sve veće vojske da bi se obranila od »vanjskih« neprijatelja, ne vidjevši problem u vlastitoj samoživosti i pohlepi. Taj se unutarnji razdor, kako pokazuje predstava, ne može riješiti nikakvim naivnim apelima na suradnju, niti ga je moguće zakopati ili prikriti.


Šteta što je za sam završetak predstave odabran fokus Aronove prijetnje, velikog monologa koji samo žali jer nije bio još suroviji i bezdušniji, čime se ističe da pošteđeno crno dijete ubijenog crnog oca navodno nema drugog izbora nego postati suvremenim teroristom ili vječitim osvetnikom. Kao i u ranijim predstavama Igora Vuka Torbice, manifest poraza iznijet je previše deklarativno i previše defetistički (ne, terorizam nije jedini mogući, niti jedini relevantni povijesni odgovor na povijest europskog kolonijalizma).


Prelagano je svijet proglasiti paklom i prebanalno je tu vrstu jednostrane propagande nemoći »podmetnuti« pod Shakespearea. Za britanskog dramatičara, »Tit Andronik« završava jednim činom milosti prema djetetu zarobljenog neprijatelja i malim, kratkotrajnim predahom od bratoubilačkih i susjedskih razaranja. Shakespeare se ne pretvara da je užas neprekidni, nezaustavljivi show-program, bez ikakvih oscilacija, pauzi i preokreta. Naravno da pritom razumijemo zašto autorski tim predstave ima potrebu istaknuti »ono najgore« u ljudima i likovima. Ali zanatski solidna predstava s nekoliko fenomenalnih glumačkih ostvarenja bila bi još snažnija da je i etički i politički postavljena s manje tinejdžerske zaljubljenosti u Beznadnost kao takvu.