RIJEKA  U okviru Needcompany festivala i u sklopu Rijeke-Europske prijestolnice kulture, u HNK-u Ivana pl. Zajca izvedena je riječka premijera predstave »Sve što je dobro« belgijske skupine Needcompany.

Pred koji dan za okruglim stolom upriličenim u Rijeci razgovaralo se o Needcompanyju u kontekstu postdramskog kazališta i »flamanskog vala«, te je između ostalog rečeno da postdramskom kazalištu pripadaju one kazališne prakse koje se ne temelje nužno na tekstu i karakteriziraju ih fragmentarnost i simultanost.

Jan Lauwers tada je kazao da zapravo i ne zna što bi to bilo postdramsko kazalište, a nakon što smo odgledali njihovu novu predstavu »All the Good«, prevedenu kao »Sve što je dobro«, možemo reći da se ona u velikoj mjeri temelji na tekstu.

Fikcija i zbilja

Na početku predstave, u svojevrsnom prologu, autor teksta, redatelj i scenograf Jan Lauwers pojavljuje se na pozornici kao pripovjedač, odnosno autor knjige pod naslovom »Samoća ubijanja«.

U tom uvodnom dijelu on predstavlja osobe/likove čije će priče ispričati, a budući da su neki od tih likova članovi njegove obitelji – objašnjava da će njega u predstavi utjeloviti glumac Benoit Gob.

Majku, kao i u realnosti, tumači Grace Ellen Barkey, a u predstavi sudjeluju i njihova djeca Romy Louise Lauwers i Victor Lauwers. Tako Jan Lauwers uspostavlja zanimljivu igru zbilje i fikcije, provlačeći kroz čitavu predstavu temu odnosa i prepletanja kazališta (umjetnosti) i samoga života. Sebe je Lauwers pritom »sakrio« iza teksta, konstatirajući u jednom trenutku da je pisac ponekad kukavica.

Jan Lauwers – autor teksta, narator i redatelj / Foto Petar FABIJAN / PIXSELL

Tekst i predstava imaju svoje uporište u realnosti. Jan Lauwers je 2014. susreo vojnika izraelske elitne jedinice, ratnog veterana Elika Niva koji je nakon teške nesreće i duge rehabilitacije postao profesionalni plesač. Dugo su raspravljali o njegovim vojnim operacijama te plesačkom razvoju u sigurnom subvencioniranom svijetu izvedbenih umjetnosti u Njemačkoj. Tijekom tih razgovora eksplodirale su bombe u belgijskoj zračnoj luci Zaventem i metrou Maalbeek.

»Sve što je dobro« je priča s dvostrukom autobiografskom pozadinom: s jedne strane je Elikov život, a s druge Jan Lauwers i Grace Ellen Barkey s djecom u svojoj kući, stara pekarnica i radno mjesto u zloglasnoj četvrti Molenbeek. Jedna od priča govori i o mladoj djevojci Romy, koja slavi rođendan i uvjerena je da je svijet dobar. Tijekom putovanja Kinom, dok povraća u uličici nakon što je probala zmijsku krv, ona upoznaje vojnika Elika… Tu počinje njihova ljubavna priča koja će povezati Belgiju i Izrael, problematizirajući temu terora, ubijanja, rata, nasilja, netrpeljivosti i mržnje u današnjem svijetu.

Ženske priče

Dok vanjskim svijetom odjekuju bombe, u središtu predstave je jedna obitelj, njeni problemi i razmirice – a ni ona ne ostaje nedotaknuta stvarnošću. Scenskim prostorom dominira umjetnička instalacija napravljena od mnoštva plavih i zelenih staklenih posuda – to bi moglo biti božićno drvce, no iza ovih staklenih predmeta postoji i priča o puhaču stakla iz Hebrona (smješten je na teritoriju Palestine i u biblijskoj regiji Judeji), grada koji je poznat po manufakturi stakla. Te staklene posude podsjećaju na suze, a motiv suza na kraju predstave na dirljiv će se način povezati s Marijinim suzama na slici »Spuštanje s križa« Rogiera van der Weydena (1400. – 1464.) – suzama majke koja oplakuje raspetoga Krista, postajući tako simbol svih majki koje plaču za ubijenim sinovima…

Spoj glazbe, pokreta, glume i umjetničke instalacije / Foto Petar FABIJAN / EPK

Baveći se u predstavi i mjestom pogreške u izvedbi, stakleni predmeti »slučajno« padaju na tlo, a njihove krhotine postaju motiv za priču o boli i (fizičkim i psihičkim) ranama. U predstavi su ispričane i neke ženske priče. Mlada Romy priča o tome kako je srela Elika, otvoreno progovarajući o svojoj seksualnosti, čak i pred roditeljima. Njena majka pak, Grace Ellen Barkey, ima iskustvo rađanja – što se onda povezuje s umjetnošću i referiranjem na performericu Marinu Abramović, »koja da je rodila ne bi urezala zvijezdu u trbuh«.

Žensko iskustvo tematizira se i kroz primjere žena u umjetnosti. Spominje se Camille Claudel, francuska kiparica i grafičarka čiji je mentor i ljubavnik bio Auguste Rodin. Važno dramaturško mjesto u predstavi ima Artemisia Gentileschi, talijanska barokna slikarica i prva značajna slikarica u europskom slikarstvu. U predstavi se, prepletanjem fikcije i »zbilje«, evocira epizoda kad je slikar Agostino Tassi za vrijeme jedne poduke silovao Artemisiju. Kao citat pojavljuje se i čuveno djelo »Podrijetlo svijeta« Gustavea Courbeta – slika iz 1866. godine koja je izazvala veliku kontroverzu jer je eksplicitno, bez skrivanja i uljepšavanja, prikazala ženske genitalije.

Citati i reference

U pogledu citatnosti i spominjanja »kraja povijesti«, predstava »Sve što je dobro« mogla bi se okarakterizirati kao postmodernistička. Tako se spominje i »Guernica« Pabla Picassa iz 1937. godine koja je inspirirana događajem iz Španjolskog građanskog rata, postajući poznata i široko prihvaćena kao vječiti podsjetnik na ratne tragedije i antiratni simbol. Citira se i umjetnica Louise Bourgeois, koja u svojim radovima, između ostalog, istražuje seksualnost i tijelo. Citat je i jedna slika Francisca Goye, a tu je i referenca na Renea Magrittea.

Tematizirajući u predstavi odnos privatnog i javnog, Jan Lauwers ispričao je i priču o u braku nezadovoljnoj supruzi koja traži partnera za seks putem Tindera, a putem te aplikacije javlja joj se njihov dugogodišnji obiteljski prijatelj. Predstava se kreće između smijeha i tuge, uz sveprisutni strah koji se uvlači u članove obitelji. U stalnom dijalogu između života i umjetnosti, izvođači se pred kraj predstave preobražavaju u bezvremenske skulpture, a zatim u epilogu energično trče pozornicom – uz završnicu u spomenutoj slici Rogiera van der Weydena, s fokusom na motiv ljudske lubanje.

Multikulturalnost

Premda se predstava može doimati kao niz asocijacija i proizvoljnih prizora, ona ima jasnu dramaturgiju koju potpisuje Elke Janssens i strukturirana je u tri dijela s prologom i epilogom. Za rad Needcompanyja karakteristično je da se u izvedbi prepleću i gluma, i pjevanje, i ples, i pokret i glazba. Ovoga puta zvučnu kulisu kreirao je Maarten Seghers, u izvedbi se koriste i klasični instrumenti, a i ljudski glas postaje zanimljiv instrument. Izvođači imaju i klasične glumačke dionice, posebice Grace Ellen Barkey i Benoit Gob koji glumi na francuskom jeziku. Uz već spomenute, u predstavi sudjeluju i Inge Van Bruystegem, Elik Niv, Yonier Camilo Mejia, Jules Beckman, Simon Lenski, Maarten Seghers i Elke Janssens. Izvođači igraju sebe i svoje likove, od kojih su neki i životinje.

I ova je predstava višejezična, pa se u njoj uz engleski mogu čuti i francuski, španjolski, njemački… No uz ideju multikulturalnosti pojavljuje se i motiv nerazumijevanja, možda i propasti multikulturalne Europe i rasapa njenih vrijednosti. Važnu ulogu u predstavi ima i ekran, na koji se projiciraju zbivanja na pozornici, predstavljaju likovi, stavljaju reprodukcije umjetničkih djela ili naglašavaju neki motivi predstave. Riječka publika ispratila je premijernu izvedbu dugim pljeskom.