Glumica i redateljica

Senka Bulić: Ljudi izbjegavaju suočavanje s mračnim stranama života

Sandra Sabovljev

Snimio Nenad REBERŠAK

Snimio Nenad REBERŠAK

Nisam sigurna koliko se ljudi žele suočiti s materijalom koji nije ugodan. Ja ga ne izbjegavam, a u opasci da se u kazalištu pretjeruje, vidim potrebu da se izbjegne suočavanje sa svim što u još gorem obliku može nositi život



ZAGREB Senka Bulić, glumica, performerica i redateljica, osnivačica je Kazališta Hotel Bulić – nezavisnog teatra kojemu je cilj osigurati slobodu umjetničkog stvaranja neopterećenog trendovima i konvencijama, lišenog podilaženju kazališnom mainsteamu i izvorima finaciranja. Takva umjetnička beskompromisnost ima svoju cijenu. Visoku. Da ju je Senka Bulić platila, dovoljno je samo spomenuti njen politički izgon iz Scene Gorica, pobunu istih struktura zbog njenog imenovanja ravnateljicom Splitskog ljeta ili političku opstrukciju da je se postavi na čelo šibenskog kazališta.


Senka Bulić – jasno je – nije žena sistema. Izabrala je teži put, ali i jedini mogući put za istinskog umjetnika.


Njezina kazališna poetika okrenuta je prema modernim i suvremenim umjetničkim djelima, a nakon više od deset realiziranih predstava ove kazališne trupe, u kojime je Senka Bulić glumila, režirala ih i producirala, nakon autora poput Raula Damontea Botana, Jeana Geneta, Yukija Mishime i Antonina Artauda, čast da se pridruži ovom nizu i da dâ dramski predložak novoj predstavi Kazališta Hotel Bulić pripala je nagrađivanoj novinarki i spisateljici Maji Hrgović i njezinom romanu »Živjet ćemo bolje« koji je od prvih stranica zaintrigirao redateljicu.




Konačan rezultat »infekcije« ovim moćnim rukopisom, koji progovara o bolnoj intimnoj tragediji i brojnim društvenim traumama kroz likove jedne disfunkcionalne mediteranske obitelji, subotnja je praizvedba drame »Živjet ćemo bolje« u režiji Senke Bulić u Zagrebačkom kazalištu mladih koje je ujedno i koproducent ove predstave.  



U predstavi »Živjet ćemo bolje«, pod režijskom palicom Senke Bulić, glume Nataša Dangubić, Katarina Bistrović Darvaš, Neda Arnerić, Barbara Đurović, Dajana Čuljak, Milivoj Beader, Filip Nola, Petar Leventić, Stipe Kostanić, Damir Šaban i Damir Martinović Mrle. Scenograf je Tomislav Ćurković, kostimograf Oliver Juralić, oblikovateljica scenskog pokreta Blaženka Kovač Carić, a autor glazbe Damir Martinović Mrle.



Ženska priča


Koji je bio odlučujući faktor da roman »Živjet ćemo bolje« postavite na kazališne daske?


– To je moj senzibilitet, volim ovako ispisan materijal, sa silinom, strasti, napetošću, razbacan, bez linearnosti,  s ovoliko isprofiliranih, autentičnih likova. Ženskih, prvenstveno, jer ovo je nakon duže vremena ženska priča. To je izuzetan materijal za režiju. Stvorili smo, čini mi se, jednako kaotičan, urnebesan i životan svijet.


Kako ste pristupili tekstu i u kojoj se mjeri kazališna predstava razlikuje od romana po kojem je nastala?


– Htjela sam dobiti atmosferu romana, mislim da smo u tome uspjeli – vrlo je dinamično, u stalnim krajnostima. Sve se odvija u povišenoj energiji, ali i s jako puno suptilnosti, vrlo emotivno. Glumački i režijski je zahtjevno, ali vrlo inspirativno. Moje predstave donose i druge razine, stalno surađujem s Tomislavom Ćurkovićem, vizualnim umjetnikom koji je sve teme romana doveo do novih značenja, i s Damirom Martinovićem Mrletom iz Leta 3 koji je radio zvučnu instalaciju.


Roman je bolna intimna priča u kojoj se zrcale mnogi aktualni društveni problemi. Na koje ste se aspekte priče koncentirali?


– Intimna tragedija, gubitak djeteta je uvod u lanac nesreća i trauma junaka. Svaki donosi na scenu svoj osobni problem i svoj svijet. Društveni okvir se vrlo dobro iščitava – kaotična, nikad dovršena tranzicija, sve nepovoljnije okolnosti koje ometaju svaki pokušaj za životom, svaku odluku koja bi preživljavanje pretvorila u život. Majin materijal je u tome vrlo radikalan. Svim problemima, od obiteljskih odnosa, istraumatiziranog oca, gnjevne sestre, promašenih odluka, propuštenih prilika – pristupamo bez rezerve, ali nalazimo i slojeve koji likovima osiguravaju i neke nove motivacije.


 Kako idu posljednje pripreme za premijeru, kakva je atmosfera? Koliko ste dugo pripremali predstavu?


– Otpočetka izvrsno surađujem s glumcima. Podjela je najbolja moguća. Redom talentirani, zanimljivi, posvećeni glumci. Pripremam predstavu zapravo otkad sam pročitala roman. Kada smo dobili određena sredstva za projekt, ušla sam u razgovor o koprodukciji kako bi predstava mogla obuhvatiti sve umjetničke razine koje sam htjela, osim glumačke i vizualnu i glazbenu. ZKM mi se činio kao najbolji mogući kontekst za ono sto sam htjela.



Kako je došlo do suradnje s velikom glumicom Nedom Arnerić i koliko je ona obilježila predstavu?– Poklopilo se nekoliko dobrih okolnosti. Razmišljala sam dugo o profilu glumice za lik Babe. Kad sam se odlučila za Nedu, znala sam da je idealna za ono sto sam htjela da Baba donese. Njena uloga je fenomenalna. Baba u romanu iskače iz svih očekivanja. Dob ne definira lik Babe. Htjela sam glumicu koja nosi eros, talent, pamet, strast, koja može odigrati lucidnu, kontradiktornu, strastvenu ženu.


Važni autori


Kako je došlo do koprodukcije sa ZKM-om? Je li koprodukcijski model spasonosan za opstanak nezavisnih kazališta poput Vašeg?


– Ovaj model čini se dosta važan. Olakšava svakako produkcijske uvjete, dovodi do potrebnih tehničkih uvjeta kako bi se moglo kvalitetno raditi. Uvijek surađujem s različitim umjetnicima, inzistiram na vizualnim aspektima predstave i zato mi je kontekst ZKM-a bio važan. Možda ovakvi modeli zažive i donesu neku novu kvalitetu na sceni, neku novu dinamiku.


Autorica je naglasila da svojom režijskom koncepcijom pomičete kazališne granice. Kakvu recepciju publike očekujete?  


– Radili smo predstavu ambiciozno u svakom smislu. Nikad ne mogu predvidjeti reakcije publike. Nikad nisam sigurna koliko se ljudi žele suočiti s materijalom koji nije ugodan. Ja ga ne izbjegavam, a u opasci da se u kazalištu pretjeruje, vidim potrebu da se izbjegne suočavanje sa svim što u još gorem obliku može nositi život.


Vidite li kazališni potencijal i u rukopisu nekih drugih domaćih pisaca?


– Vidim više pisaca koje bih rado postavila u kazalište. To sam radila i u producentskim i redateljskim uvjetima. Od Olje Savičević Ivančević, Jelene Svilar, Morane Foretić do sad Maje Hrgović. Jako je važno izvoditi takve autore i autorice. Neuobičajeno je da se to odvija na nezavisnoj sceni – to bi trebala biti repertoarna obaveza javnih kazališta, da identificiraju i postavljaju suvremene, važne autore danas. Ali ja sam sretna što sam u svojoj specifičnoj umjetničkoj poziciji ipak uspjela inicirati i realizirati ovako važan projekt.