Nakon što je Rosanna Bubola dobila pozitivan odgovor oko moje uloge od strane ansambla TD-a, intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca i Talijanske unije, počeli smo raditi. Dakako, budući da uloga savjetnika Talijanske drame ne postoji u sistematizaciji, odlučili smo da ću biti plaćen po projektu
Poštovani (ili bolje: neštovani) Marine Blaževiću, ja sam se, dakle, lažno predstavio? Koliko je meni poznato, nakon što sam uvjerio Rosannu Bubolu da prihvati mjesto ravnateljice Talijanske drame (jer su me iz TD-a molili da razgovaram s njom, smatrajući je jedinom osobom iz ansambla koja je u stanju vršiti tu dužnost), obećavši joj da ću biti uz nju, kao savjetnik, tražio sam najprije da ona dobije potvrdni odgovor oko moje uloge od strane ansambla TD-a, intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca i Talijanske unije. Nakon što je dobila pozitivan odgovor, počeli smo raditi. Dakako, budući da uloga savjetnika Talijanske drame ne postoji u sistematizaciji, odlučili smo da ću biti plaćen po projektu.
No taj smo argument apsolvirali, s tim što još uvijek i ja i partneri TD-a s kojima smo ušli u posao čekaju odgovore:
Sporni »hladni pogon«
I eto nas na pitanju o kojem niste ni zucnuli u vašem odgovoru: parama. Onim koje oduzimate TD-u i one koje od TD-a tajite. Triput ste, Blaževiću, spomenuli financiranje TD-a iz Italije i kako to financiranje stalno kasni. Kakve veze imaju »pare iz Italije«? Zar nije TD »svojina« hrvatskog glumišta te pod nadzorom Republike Hrvatske? Na kraju krajeva, Italija bi mogla ne poslati ni jednu kunu, kao što nije slala od 1946. do 1969., kada je po prvi put Tršćansko narodno sveučilište (UPT) u ime talijanske vlade počelo plaćati umjetnike iz Italije što bi ih TD angažirao. Ona formalno nema nikakve obveze prema TD-u. Te obveze imaju naše institucije: uredi za manjine te Grad Rijeka i Istarska županija. A što je s prihodima HNK-a od sponzora i ulaznica? Gdje su te pare? Govorim o približno milijun i pol kuna. (Apropos, bilo bi lijepo vidjeti sve račune i fakture potrošenih 250.000 eura, 200.000 europskih, 50.000 od TD-a za predstavu »I giganti della montagna«).
A ništa niste rekli ni o drugom argumentu koji sam iznio: TD godišnje »daje« HNK-u 300.000 kuna za »hladni pogon«, a broji 12 članova. Koliko »daje« Opera, koja broji preko sto ljudi? A Hrvatska drama? A Balet? A administracija? Tehnika? Valjda i oni troše vodu, struju, klimu, sapun i toaletni papir?
Što se plaćanja tiče, prošla su dva i pol mjeseca od kad sam počeo raditi na predstavi »Miscellanea«, dok se prije mjesec dana održalo posljednje uprizorenje… Još čekam svoj honorar. Pardon, zaboravio sam da u ugovoru ne piše datum isplate… Zaista, vi niste nepismeni samo što se novinarstva i novinarske etike tiče. Kao intendant ste mnogo gori. Ne poznajete ni abecedu te uloge, a još manje poslovni bonton.
Negdje ste napisali nešto kao da se ja želim »osvetiti« Kazalištu. Valjda ste bili pijani kada ste to napisali. Ja sam u »Ivanu Zajcu«, kada se još zvao Narodno kazalište, »rodio«. Majka mi se zaposlila u TD-u kao šaptačica početkom 1947., a otac kao glumac 1948. Ja, Diego Brumini, Renata Scaglia, Chicchi Depoli, Dora Bettini, pokojni Gigi Šutej i Maja Papandopulo i drugi naši vršnjaci, djeca tadašnjih kazalištaraca, živjeli smo u tom zdanju, igrali se skrivača i jedan lovi sve; penjali se na koljena Matačiću i Papandopulu, Beniću i Žuniću, Strozziju i Sokolićima… Nagledali se svih mogućih predstava. Roditelji bi nas nosili doma, mrtve umorne na leđima. To nam je bio drugi dom. Ali vi to ne možete shvatiti. Za vas to je zgradurina u kojoj vježbate svoj ego i terorizirate sve oko sebe, pod prijetnjom otkaza.
Izgubljena tužba
No vi u vašem reagiranju pišete da sam se pokušavao nametnuti, da sam vas »dočekivao«, zaustavljao u hodu, nešto kao pokušavao udvarati se… Balževiću dragi, vi ste vjerojatno još nosili pelene kada sam se družio (dakako, na profesionalnoj razini, kao kazališni kritičar ili kao kazališni djelatnik) s Lucom Ronconijem, Tadeuszom Kantorom, Vittoriom Gassmanom, Eduardom de Filippom, Robertom Guicciardiniem, Massimom Castrijem, Giancarlom Sepeom, Dariom Foom i Francom Rame (ali s njima i na prijateljskoj liniji), kada sam bio asistent (u Rimu!) Bogdanu Jerkoviću, kada sam bio član grupe savjetnika za kazališna pitanja pročelniku za kulturu Grada Firence, kada sam pisao kazališne kritike, što bi mi preveo pokojni Igor Mrduljaš za emisiju koju je vodio na Radio Zagrebu, kada sam zvanično bio »korespondent« Prologa u Italiji, kada me Petar Selem kao predsjednik Međunarodne udruge kazališnih kritičara učlanio u tu udrugu, kada sam surađivao s BITEF-om… Je li vama jasno da ste vi, za mene, na tome planu, provincijalni i nevažan pijun?
U vašem ste reagiranju usvojili nekoliko floskula bivše intendantice Mani Gotovac (nakon svih neistina i šarlatanskim forama kojima se služite, ne čudim se što je smatrate mentoricom), koja je u izgubljenom sudskom »ratu« protiv mene primorala Grad da izdvoji oko 250.000 kuna kako bi HNK »refundirao« mene, odvjetnike, sud itd.
Vi nadalje insinuirate da sam vjerojatno kalkulirao s kojekakvom provizijom na račun navedenih potencijalnih koprodukcija. Očito, vi nemate pojma o meni, nemate pojima o tome tko su i kako »dišu« kazalištarci s kojima sam u dodiru i s kojima me veže dugogodišnje prijateljstvo, ali nemate ni pojima o talijanskoj kazališnoj stvarnosti, koja je apsolutno najsiromašnija u Europi, gdje ne postoje glumci »na plaći«, gdje ne postoji »fiksno mjesto« za umjetnički personal, gdje nema love ni za posao, a kamoli za »šćepat« sa strane! O čemu vi trabunjate? Kao što trabunjate kada govorite o gospođi Eleni Cotugno Borgiji i o njenom »nastupu« na audiciji za mjesto glumice TD-a. Taj njen »neprimjereni« nastup, kako ste ga opisali, bio je monolog iz jedne njene predstave; predstava, zahvaljući kojoj je gospođa Cotugno Borgia bila nominirana za Premio Ubu kao najbolja glumica 2017. godine.
Zatvorene oči
Vi biste došli u Rim na konferenciju za novinare koju ću organizirati ako se ne nađe adekvatno riješenje za TD? Slobodno. Reći ću vam na vrijeme kada i u gdje će se održati. Ali dobro se pripremite, jer glavna će parola biti: kulturna, umjetnička i repertoarna autonomija Talijanske drame, tj. indirektno: kulturna autonomija talijanske manjine. Znate, autonomija nije labilan pojam; ona ili postoji ili ne postoji. To vam je kao ono: ili si trudna, ili nisi. Nema tu malo trudna, napola trudna. Ne postoji pojam »autonomija, ali«. No budući da se radi o nečemu što je (hrvatskim) zakonom zaštićeno – mislim na prava manjina – baš me zanima što ćete reći talijanskim novinarima, kazalištarcima i europarlamentarcima koji će doći na konferenciju.
Doduše, zanima me i što ćete o tome reći Gradu, Županiji i Vladi. (Gospođi Markić ne morate, već ste rekli.) Govorio sam o »adekvatnom rješenju« za TD. Što podrazumijevam pod tim pojmom? Adekvatno rješenje znači da glavnu riječ oko TD-a moraju imati sama direkcija TD-a i Talijanska unija, kao što je bilo od 1946. do 2003., kada se riječkog HNK-a dočepala Mani Gotovac i počela baratati parama i repertoarom TD-a kako je htjela (budući da sam se tome protivio, izbacila me iz Kazališta, nakon čega je došlo do moje tužbe i pobjede na Vrhovnom sudu). Godinama je vladala neka vrsta »omerte«, tako što je dugogodišnja ravnateljica TD-a (deset godina) držala zatvorene oči pred načinom na koji su se trošili novci namijenjeni TD-u. Zauzvrat dopustilo bi joj se da potpiše kakvu režiju (?), kojekakav dramaturški rad (?), da honorira supružnika i sina. Samo da ne bi informirala Talijansku uniju o pravom stanju stvari. Danas, kada je napokon TU upoznata sa situacijom, želi postaviti stvari na svoje mjesto.
Još nešto. Nije istina da se ansambl TD-a složio s vama oko izbora novog ravnatelja TD-a, zato što izbora nije ni bilo. Vi ste jednostavno rekli: moj je izbor taj i taj. Niste imali hrabrost pitati ansambl: hoćete XYZ ili Damianija? Uostalom, i sama gospođa Elvia Nacinovich prije spomenutog sastanka vam je bila rekla da bih ja bio najbolji izbor. Lažem li?
